Često vičem...kad ne vičem onda govorim povišenim tonom...
Kod mog nastupa nema ništa umirujuće i blago.
Nastupam gorljivo i žestoko; ne šapućem i nisam mazna ni nježna; ja sam na prvu čvrsta, arogantna i puna sebe, prema iskrenim komentarima mojih prijatelja, prvi dojam o meni jest da sam bahata i hladna...
Nigdje veze, rekli bi ti isti prijatelji, nakon što me upoznaju.
Malo bolje.
A i kad me upoznaju malo bolje ja se ne promijenim.
Samo im dam malo više moga srca...ali i dalje vičem...i dalje sam nagla i otresita...i dalje me živo zaboli što će tko o meni pomisliti...
I moja Princeza viče.
U crkvi, u tramvaju, u gradu...nas dvije smo valjda jedine koje se razgovjetno mogu čuti 500m dalje...govorim o Zgb. gužvi i metežu, jel`?
Mi vičemo.
Stalno.
I da, to je iritantno.
Iritantno mom zakonitom, čistokrvnom, dobro, ne baš čistokrvnom Zagrepčancu, više je mješanac, ali njemu je to paraona za uši.
Čim zaustim - on govori "Pssssssst!"
Kada se porječkamo (?!) zvučni zidovi se probijaju.
Ma kakav Boeing 747?!
Kad ga ja raspalim...sve se trese...a moje me čistokrvne bošnjačke susjede gledaju ispod oka kad se prošećem vrtom jer, oh čuda, kako se samo smijem usuditi i pomisliti da bih povisila ton na zakonitog, a kamoli to što si ja, bezobraznica dozvoljavam da svojim urlanjem probijam zvučne zidove!!!
Ali, na plaži u mom rodnom gradu sve majke domorotkinje - viču.
Sve žene domorotkinje - viču.
Moja mama viče.
Moja pokojna baka je vikala.
Mi smo takve.
Temperamentne.
Vatrene.
Energične.
Žive.
Nažalost, u određenim periodima naših života vlastita nam energija počinje biti nekako, zamorna i uvjerimo same sebe da nam je balans prijeko potreban.
Da nam treba netko tko će nas uravnotežiti.
Eh, u tim momentima potpune nerealnosti zakačimo se za nekog mlitavo, beživotno, drveno, aljkavo klepetalo i odlučimo da je on naš savršen jang! ( jin-jang, jel se to tako piše ;) ?)
Neko vrijeme to čak i dobro funkcionira; smirimo se, ne palimo vatre gdje ih ne treba, pokorne smo ženice, smirene, sretno sklupčane do nogu naših jang-ova.
Zadovoljno kuhamo, peremo, čistimo i predemo kao mačke...
Ugušimo u sebi sav taj žar, prekrijemo ga dekama i zatomimo svu energičnost jer je ista okarakterizirana kao malograđanština i "seljačizam".
"Nisi na nivou." - reče ti taj tvoj "jang". "Pogledaj si Engleze: hladni, smireni, proračunati, staloženi - ideal ponašanja."
Fakat povjeruješ da si seljača, nesofisticirana, nekulturna i bez ijednog manira.
( dok gledaš te svoje ne-manire tvoj"balans" gotovo da se ne zna služiti beštekom, jede u ležećoj poziciji s krpom od brade do pupka da se ne zakenja, a najveći domet kulturnog uzdizanja su mu emisije na Viasat kanalima :P)
I onda to prođe. :D
Hahahaha...
Sva zatomljena energija izbije na površinu poput bujice, poput nezaustavljive lave i nosi, brate mili, nosi i guta sve pred sobom.
Žar se ražario pod dekama, zapalio ih i buknula vatra u vis kao nafta iz naftnih bušotina.( dobra mi usporedba, majkemi )
Transformacija!
Naši jang-ovi su u stanju potpunog šoka.
Ne mogu pohvatati konce, ne mogu svoju glavu pronaći pa se sve štipaju da se uvjere da je to sve samo ružan san...
Ali nije...to smo mi...vratile smo se...
Odmorne i spremne za nove pobjede.
Jer mi smo borci.
Fajteri.
"Pa kom` opanci, kom` obojci, jel`?- rekla bi moja pokojna baka.
