Svi nešto očajavaju, prolazi im vrijeme, godine se samo gomilaju, a oni sami, jadni, neshvaćeni, otužni...
Frustracija na frustraciju...
Pa kako ćeš nekoga upoznati ako sjediš na internetu povazdan?!
Logirani na fejsu, selfi na selfiju, statusi o ispraznosti muško-ženskih odnosa, pljuvanje po ženama i njihovom moralu, omalovažavanje muškaraca i njihova integriteta...
"Dragi Lastane!
Imam 50 godina i sam sam. Hoću reći, nemam ni djevojke ni žene. Imam posao, situiran sam, auto vozim...i...živim s roditeljima( ?! ).
Još uvijek nisam upoznao onu pravu. Mislim, bilo ih je nekoliko, ali...pa svaki put kad krene ozbiljnije meni eto, zasmeta neka sitnica pa ju ostavim.
Npr., neće da se ujutro sama sjeti pa mi donese doručak u krevet pa onda opet moja mama nosi...za oboje...mislim sramota, ona mlada, a majka nas dvori i to da ju nitko nije ni molio, samo uđe u sobu i donese doručak, draga majka. (?!) Ajd, priznajem, mene su ostavljale radi ovoga, a što im smeta ta stara žena, duša brižna, stvarno neznam ??? ( ?!?! )
Onda, neke su bile, a onako, pre sitne pa mi majka reče da "takva ne može dijete da rodi, pogledaj joj uskih bokova, šta će ta, neće ti ta sine moj sina roditi, ma jok!"
I onda ja, što ću drugo nego nogom u guzicu i hajd` ti mala lijepo s tim bokićima nalijevo marš!
Ma bilo je Lastane i dobrih žena, jakih, vrijednih, radišnih, ali, kako da ti kažem, nisu bile baš inteligentne, ma razumiješ, nije se s njima moglo razgovarati o, npr. mojoj novoj frezi i nikako nisu znale ama ni najosnovniju motoriku Tome Vinkovića.
A šta će mi prijatelju takva žena?!
Ne zna traktor da upali, a da joj ja sad objašnjavam...ma jok...da je prava za mene, znala bi ga ona i rastaviti i sastaviti, k`o onoga iz kinder-jaja, jel`?
Jednom je jedna djevojka, lijepa je bila, što jest jest, uzela ujutro da će ona skuhati kavu...ajme, u mene majka, duša draga, isplakala kišu suza...da sad odjednom ona nikome ne treba, ona je stara i višak, ni kavu ne zna skuhati...što ću ja jadan,uzeo džezvu djevojci iz ruke i dao materi...neka je meni nje...
I tako ti ja, Lastane moj, evo navršio 50.-u i sam samcat, nemam ženu, nemam djecu i poš`o da se prijavim na taj fejsbuk da vidim ima li ondje išta djevojaka.
Moram ti, prijatelju, samo noću jer se mama uzruja kad vidi da se dopisujem s nekom virtualnom prijateljicom, bojim se, srce će joj otkazati, a gdje sam onda???
I tako ti ja sad imam već oko 5000 prijatelja, ma iz cijeloga svijeta, većinu ih ne poznam, samo šaljem zahtjeve pa tko prihvati - prihvati, tko ne - a ne mora.
I udvaram se ja tim djevojkama, ako prihvate moj zahtjev za prijateljstvom, a to valjda onda znači da im se i sviđam, zar ne? Samo mi nije jasno zašto me nakon uvodnog pozdrava i pitanja jesu li zainteresirane za druženje, obrišu s popisa prijatelja???
Mora biti da je fejsbuk ljubomoran na moje uspjehe, makar virtualne, sve si mislim da je i to nekaka zavjera...k`o u filmovima o Đejmsu Bondu, mora biti, kažem ti ja, sve oni vide, kakve lijepe djevojke su mi prijateljice, ljubomora brate, muški su ti k`o psi ljubomorni...
I tako, eto, pišem ti ovo pismo jer me samo zanima tvoje mišljenje o ovom selfiju što sam ga sinoć opalio u kupaoni dok sam sjedio na wc-u.
Jel` se vidi vodokotlić iza il` se čini da je ovo uže k`o ono od lustera, ha?
Pozdrav prijatelju,
Đurek!"
E moj Lastane, da su se ovakva pisma zaista pisala u vrijeme dok si ti bio kao kompetentan savjetnik za svaku vrstu emocionalnog problema, mislim da bi i ti sam potražio pomoć kod nekog Lastana Seniora...
Jel`kužiš ti kakve su ovo priče??? I uopće nisu nerealne, vjerujte mi, ovakvi muškarci zaista postoje! ( Ma i žene, samo, uvijek ja kao žena, pišem o suprotnom spolu. Obećajem da idući tekst ide na račun dama. )
Sjede kod kuće od svoje cca 30-e i čekaju...i čekaju...i čekaju...
Oh, da, zaboravih napisati - oni čekaju!
Ma šta čekaš mamicu ti poljubim, čovječe?!
Visok, zgodan, zaposlen, markantan, inteligentan, duhovit...
Nizak, zgodan, tamnoput, sa spikom, dječački nestašnog osmijeha...
?!?!?!?!?!
I oni sjede doma, tipkaju i tipkaju po svojim kompjuterima i mobitelima, stavljaju status na status o bljuc-bljuc ženama koje su bljuc-bljuc nemoralne i koje su bljuc-bljuc nepodobne za buduće supruge i majke.
Sažalijevaju se i trunu.
A kad izađu van, sa svojim također solo-frendovima, skupe se u krug iz kojeg frcaju vatre ogorčenosti, snebivanja i preispitivanja ženske etičnosti u nekakvom zadimljenom, polumračnom klubu. Promatraju ih kako nedolično plešu, kako se raskalašeno smiju i kako su zgraž-zgraž odjevene.
Kao skupina napadača u ragbiju, ono kad se skupe u krug pa se sagnu i šapuću...tako i oni...spremni za napad ako im se samo približi ijedna pripadnica tog omraženog spola.
Pretvaraju se u ženomrsce jer ih se boje imati.
Boje se prići im i družiti se s njima.
Boje se da će izgubiti.
Svoju komociju.
Svoj ponos.
Sebe.
Boje se da će biti povrijeđeni.
I zato ne daju životu šansu.
Sjede doma, tipkaju, žive u virtuali, imaju par tisuća "frendova/frendica"i hrane se statusima i smajlićima...
Šteta.
Jer imaju potencijala...
Bog im je dao potencijal.
Strah im je nakalemilo društvo.
Prisutnost straha znači odsutnost Ljubavi.
Nema suegzistencije.
Ili - ili.
Onoga trena kada se izvuku iz čahure očekivanja koje je samo paravan za ne-djelovanje, jer ne-djelovanje znači ne-izgubiti, a to znači hraniti strah - tog trena udahnuti će duboko zrak oko sebe u sebe i - izići će van.
Komp će se hladiti.
Hajd` zdravo!
