Misliš li da
voljeti sam te htio?
Nisam,
dušo...
Nikad nekog kao što si ti...
Misliš li da
ljubav svoju tebi
željeh dati?
Ne,
dušo...
Nikad nekom kao što si ti...
Misliš li da sam
suze za tebe čuvao?
Ne,
dušo...
Nikada za nekoga kao što si ti....
Što je to -
kao što si ti?
Tko je to -
kao ti?
Djevojčica u tijelu žene,
malen psić
u umu čovjeka,
anakonda skrivena
srcem crvenim
poput grijeha...
Dodir tvoj mene žari,
pali,
muči,
jel` to jedino što znaš?
Usne meke,
vruće,
slatke,
jel` samo njih
imaš da ponudiš?
Ruke vješte,
prsti meki,
znaš posao,
složit` će se mnogi,
al`, uistinu,
jel` ti jedina vještina
ples po tijelima?
Tijelo tvoje oblo,
strasno,
žeravica živa
za moj duh,
vuče,
zove,
uzima,
daje,
ali dušo,
ja na pladnju servirano
samo meso želim...
Jel` to jedino
što servirat` znaš?
Nisi kurva,
ja to znadem,
k`o i ime svoje,
da si ti u sebi
samo moja,
čista duša,
svjetlo zore,
noći Danica,
al` ti ne znaš...
Žalosno je...
Nisi sveta,
ali meni
k`o da jesi,
jer ti blistaš,
krila ćutim tvoja
kao svoja,
dodir pera,
a ne grijeha prst,
nije žudnja,
nego milost,
al` ti ne znaš...
Tugo moja...
Za se ti si tamna noć,
meni podne,
zvizdan čak,
sebi šporka,
meni obraz,
sebi nitko,
meni sve...
Moja dugo,
moja pjesmo,
moj snu,
tebe vidim
i u ptici
i leptiru,
tebe ćutim
i u maku,
jorgovanu,
karanfilu,
tebe sanjam 
i po noći 
i po danu,
al` ti ne znaš...
Ja ne želim
ruke meke,
usne slatke,
tijelo vrelo...
Ja ne želim
gorjet` strašću,
trošeć` žiće,
moje,
tvoje
zagrljajem vlažnim,
praznim...
Ne bez tebe,
ne bez duše
duše moje...
Ne bez tebe,
ne bez suze
suze moje...
Ne bez svjetla
svjetla moga...
Ne bez tebe...
Nikad nikog poput tebe,
nikad nikog kao "tebe"...
Poput tebe
za tebe,
kao "tebe"
meni dane... 

 

I don`t give a fuck!
Umori se čovjek...jbg, umori se kao Stavros, od regula, od zakona, od moranja...Umori se od očekivanja, od skrupula, od morala...Umori se od ljudi, od ćakula, od praznog blebetanja o kuhači i metli i škavaceri...Umori se čovjek od života po pravilima.
I onda si smota joint!
Pa ispije koju ljutu!
Pa se skine nasred polja i jedino što mu dođe kao accessorize jest - motika!
Skrenuo čovjek, reći će selo!
I don`t give a fuck for "selo" anymore!!!
Umorio se čovjek...nos ga boli od uvlačenja u tuđe guzice, glava mu se usukala pa se pari k`o da nema uši, ono k`o kad navučeš najlonku na glavu...
Umorio se, brate, od međuljudskih ševa u zdrav mozak, od etiketiranja, od svrstavanja u kategorije.
"Ti si lud!"
"Wow, kako si ti produhovljen!"
"Ti si idiot!"
"Iznimno si inteligentan, gotovo na granici nadljudskog!"
 Umorio se čovjek od mlitavih rukoljuba, od namještenih osmjeha, od uvjetovanih srdačnosti...umorio se od kava "pod izgovorom", od razgovora pod krinkama, od ljudi, pasa, kokoši, purana...
Umorila se duša od poljubaca kiselih, dodira hladnih, ispreplitanja tijela u lokvama očaja...Umorila se od mehaničkih i isprostituiranih vrhunaca koji za sobom ostave gorak okus potrošenosti i - samo toga...
"2 dinara druže", kako pjeva Čorba, " a kol`ko košta kad unutra plačem???"
Od javnih wc-a svoje nutrine, umori se čovjek, da ga svaka štraca svojom metlom pomete, i u onu crnu, uprljanu vodu još jednom umoči pa još jače đogerom istrlja ionako izbljedjele pločice, sivilom prošarane...sivilom šporkice i bljuvotine zaostale iz nekih davnih dana dok su ljudi još i dernečili...
Pa zaderneči sam sa sobom, na sred livade, pored jezera, s nekoliko ofucanih labudova koje niti jedna ženka više ne želi jer su marginalci - jbt, mogu li labudovi biti na margini tog nekog labuđeg društva? Možda su to labuđi otpadnici, neki krimosi ili đaneri ili poneki labud-makro i sad jbg, labudice imaju svoje manire, svoje dostojanstvo, šta bi im mater rekla da se zaljube u jednog takvog odrpanka??? Labudica želi meštra, doktora, advokata labuda, koji ima svoju kuću i auto i peneze i životno osiguranje. Ona će njemu rodit labudiće i živit će sretno skupa do nove sezone parenja. Šta će njoj labud s pogrešnim percipiranjem moralnog labuđeg života? Tja, nije ona kalandraka s ceste. Nju je mater fino odgojila. 
Sjedi čovjek tako s tim labudovima, jedino ga oni razumiju i poteže iz svoje boce Badelovog konjaka, spremljenog u škartoc od kruha, ima i čovjek, umoran dakako, svoj obraz pa ga isto malo sramota da pije to smeće, a ne da se k`o pravi Đek odvaljuje kokom i Jack Danielsom pred ovom finom ekipom bijelih pernatih malo većih kokoši. Al`, jbg, umoran je čovjek i jebe mu se za sve.
I za manire, i za sram i za norme pa nakon trećeg gutljaja bijesno trga škartoc i ponosno pokazuje publici svoje "precious" kao Golum. Oči mu cakle, vatra ga peče dok se slijeva niz grlo.
I don`t give a fuck, anymore...
Umorio se čovjek...od mjena godišnjih doba, od mjena ljudskih i mjesečevih, umorio se od ženinih PMS-ova, MS-ova, ovulacija i bezrazložnih histroidnih napadaja...Umorile se ruke od privlačenja sebi...Umorile se noge od pokušaja bjega...Dušnik se umorio od udisaja, ošit želi sna i spokoja...svaki živac čovjeka samo želi popiti svoj jbn konjak i malo prileći...
Pronaći špilju s uklesanim krevetom i zelenom mahovinom, dakle mora biti sjeverna strana jel`

? Pa da špilja ima i kakav tuš, wc školjku ili barem čučavac i malko toalet papira. Koja četkica za zube i par listića mente. Pokoju knjigu za samopomoć i iscjeljenje pomoću kišnih glisti ili jelenaka. 
Tipa: - ulovi kišnu glistu, rep joj okreni na zapad, a glavu prema jugu. Dugo i pomno se zagledaj u glistin oblik i dozvoli sebi iz sebe izvući samoga sebe. Kada osjetiš sebe, onda sebi dozvoli da dubiš na trepavicama desnog oka okrenut prema istoku i upijaj sunčeve zrake bočno kako ti padaju dok god te ne krene boljeti lijeva nozdrva. Onda u tu nozdrvu gurni jelenka pa će te još više boljeti, ali ako želiš postići savršenstvo sebe u sebi onda si još zaveži otrovni bršljan oko desnog gležnja i čekaj da te osip potpuno prekrije. Kišna glista je do sada već otpuzala. Ako jest to znači da je misija iscjeljenja neuspješna. Ako je ostala u prvotnom položaju znači da je - mrtva.
Umorio se čovjek...Od svih tih prihvatljivih ponašanja, od ljubaznosti, od poštivanja, od "uvlakuša", od maskenbala...umori se, brate, do granica izdržjivosti...
Ja sam se umorila...jbn sam umorna, ali ne umorna u smislu da mi treba odmor...Meni treba odjeb, kvalitetan odjeb svih pomno i naizust naučenih pravila. Odjeb svih zastrašivanja. Odjeb svih "sudaca i sutkinja".
Jer, iskreno, I don`t give a fuck više...

 

Sanjavši o majčinstvu i bračnom partnerstvu oduvijek sam u glavi imala sliku predivnog, uvažavajućeg odnosa među članovima te zajednice, djevojčicu koja će šetati samnom cvjetnim livadama držeći me za ruku i kojoj ću češljati kosu satima i raditi frizure, djevojčicu koja će se igrati lutkicama i crtati srca, balone i leptiriće. Kada sam dobila svoju malu "divljakušu", potpuno drugačiju od svega što sam zamišljala, neminovno sam "potonula" misleći da je u meni problem. Možda sam bila previše nervozna u trudnoći? Možda sam bila previše plačljiva dok su me hormoni drmali uzduž i upoprijeko svih 9 mjeseci i 2 dana? Možda sam ja živčana i neurotična rospija i morala sam tu "lošu" genetiku prenijeti na svoje čedo? Ona bi zasigurno bila copy/paste djevojčice iz reklame za J&J šampone koja veselo guguće dok joj majka pere i fenira mekane uvojke da sam ja drugačija. Ovako, ona je divlja, neukrotiva, lajava, tvrda i nepopustljiva, voli kopati po blatu, napucavati loptu, hraniti kokoši i - trenirati boks. Igra se ona i lutkama, crta srčeka i leptiriće koji izgledaju više kao jaje na oko, ali njena je primarna karakteristika neukrotivost i znatiželja. Oduševljenje svime što je novo. Istraživačka priroda.
I da, tvrdoglava je kao magarac.
Tovarčina.
Uglavnom, kriveći sebe za štošta, i uspoređujući nju samnom, došla sam ( kao i svi oko mene ) do zaključka da je ona tipično "materino dite" s tim teškim karakterom. Vičemo obje. Svađamo se. Ne popuštamo. Durimo se. Inatimo. 1 na 1.  Znači, kada dođemo u park ja sam jedina mater koja viče. Ona je jedino dijete koje viče. Među ovim "kontinentalcima" s "metlom u guzici" osjećam se kao slon u prostoriji punoj mrava. Stršimo. Ne uklapamo se. Ako ćemo po genetici, ja sam mješavina Ličana. Ali, nema to veze s genetikom. Uopće.
Jer, došavši u posjed jedne knjige koja govori o temperamentima KONAČNO sam uspjela obajsniti svoje odn. njeno odn. supružnikovo ponašanje. 
Postoje 4 osnovna karaktera:
- KOLERIK - ekstrovertiran, produktivan, gorljiv, pragmatičan, žestok, prkosan, odanost i priznavanje postignuća od ključnoga su mu značenja. Prirodni vođa, motivator i inicijator. Brzo uči i upućen je u mnoge stvari. Ambiciozan, mora uspjeti. Može biti nadut, ohol, voli vladati, sklon neuvažavanju. Netaktičan, oštrog jezika. 
- SANGVINIK - ekstrovertiran, optimističan, zainteresiran, kreativan, pustolovan, voli zabavu, teži k sreći u odnosima. Otvoren, angažiran, pun entuzijazma, rado ugađa. Može biti površan, raspršen, ne završava ono što je započeo. Draže su mu zabave od dužnosti.
- MELANKOLIK -  introvertiran, voli istinu, pravdu, načela, misaon, sporo reagira, odn. sporo započinje stvari. Želi da se prave stvari obavljaju na pravi način. Trudi se da život u kući bude uredan i organiziran, spreman žaliti se, ali oklijeva promijeniti se. Može pretjerano brinuti za trivijalne stvari i biti zahtjevan umjesto da motivira. Mogu ga razočarati, čak dovesti do depresije ljudi koji ne odgovaraju njegovu idealu. 
- FLEGMATIK - introvertiran, voli sklad, mir , suradnju, miran, postojane naravi, nepokolebljiv, lojalan, savjestan, predan, uvijek teži miru u odnosima. Može umanjivati ili zanemarivati probleme. Lako se obeshrabri. Katkada ostavlja dojam da je odsutan ili ravnodušan. sklon lijenosti.
( iz knjige "TEMPERAMENT" - Art i Laraine Bennett )
Kako sam ja kombinacija kolerika i melankolika, odn. kolerični melankolik, a moja princeza čisti kolerik s blagom primjesom sangvinika ( jer smo svi mi kombinacija 2 temperamenta), a udana sam za koleričnog flegmatika, kod nas je doma poprilično napeto. Svi troje imamo kolerika, ali jedino kod nje kolerik dominira. Dakle, kada se moja princeza posvađala s prijateljicom u maloj školi, ta je djevojčica za 2 dana već zaboravila zašto je uopće došlo do svađe dok se moje dijete već 2 tjedna drži visoko uzdignute glave i dobacuje ledene poglede prema toj djevojčici. Igrom slučaja, a znamo da slučaj ne postoji, upravo sam opisanu situaciju pronašla kao tipičnu za kolerično dijete u navedenoj knjizi. S obzirom da u meni prevladava melankolik, ali djeluje kolerik, meni njene reakcije mogu biti neshvatljive i mogu burno reagirati na neke situacije i između nas će se događati svakodnevne svađe upravo zbog sudaranja ista dva tipa karaktera. Ona neće popustiti. Ne zato što je zločesta. Već samo zato što ima karakter koji zahtijeva drugačiji pristup. Dakle, kolerično se dijete neće zadovoljiti odgovorom tipa:
"Zato što sam ja to tako rekla!",
nego traži detaljno objašnjenje ( koliko god ono naporno bilo ) za svaku akciju koju mora učiniti. Koleričnom djetetu treba predavati vodstvo i poticati ga na inicijativu. Ono uživa u natjecanjima i u pohvalama. S takvim djetetom je komunikacija isključivo na intelektualno/verbalnom nivou i ono mora raščlaniti svaku sitnicu do najsitnijih detalja. Ono neće sjediti i heklati kao npr. flegmatično dijete. Neće se prepuštati sanjarenju kao npr. melankolično dijete. NećE se smijati bez razloga i uživati u površnim igrarijama kao npr. sangvinično dijete. Kolerično dijete uživa u verbalnim okršajima. Ja, kao majka s udjelom kolerika u sebi također sam sklona verbalnim okršajima i bahatosti i nadmudrivanju pa kad stavite mene, 36-godišnjakinju i nju, 6-godišnjakinju, u konfliktnu situaciju dolazi do eksplozija i to epičkih razmjera.
Međutim, kada bura prođe, moje kolerično dijete i dalje ne popušta,odn. popusti kada uvidi da je prešla granicu i ispriča se te dolazi do mira. Ali, melankolik koji prevladava mojim karakterom, sklon najdubljim"crnjacima" shvaća osobno njene "napade" i njene izazove koji su joj prirodni te je sklon padati u depresiju i očaj okrivljujući sebe za svaku "falingu" u djetetovom ponašanju i svojem odgoju. Nema to veze s odgojem.
To je stvar karaktera i vrlo je važno naučiti komunicirati s djetetom i prihvatiti kako svoj tako i njegov karakter.
Karakter nam je dan od Boga. On se ne može mijenjati, ali se može korigirati, odn. ublažiti.
Možete li zamisliti da bi ijedan kolerik mogao biti svetac? E pa mogao bi i mnogi kolerici jesu sveci. Stvar je ne toliko u volji, koliko u milosti.
Dalje, moja princeza se "civilizirala" tek nedavno. Odnosno, kako je mene prihvatila kao jedini autoritet u bližoj i daljoj okolini, nitko s njom ne može izići na kraj. Ne, čak nije stvar u razmaženosti. Stvar je u pristupu. Djeca moraju imati autoritet, odnosno vodstvo. Kako kolerik, tako i flegmatik. Gledamo djecu i služimo se metodama koje djeca ne razumiju te pokušavamo slomiti njihovu volju. Pokušavamo slomiti njihov karakter.
"Sve bi bilo lakše kada bi moje dijete: bilo tiše, bilo nježnije, bilo popustljivije, bilo ovo, bilo ono..."
Ali ne, dijete je upravo savršeno takvo kakvo jest. Jer, mi ne želimo mijenjati svoje dijete zapravo. Samo bi htjeli da nam bude lakše upravljati njime. A lako je kada naučimo osnovne karakteristike svakog karaktera i potrudimo se pristupiti mu sa znanjem o njemu. Nije isti pristup koleričnom i sangviničnom djetetu isto kao što melankoličan roditelj ne reagira isto kao flegmatičan ( u mom slučaju moj flegmatičan supružnik ne reagira nikako - što sam tek sada shvatila da je samo značajka njegovog karaktera!!! )      
Ja, kao melankolik, sklona sam kritizirati i osuđivati, sklona sam težiti idealima, istini kao prioritetu i sklona sam, prema koleričnoj meni, tražiti red, rad i disciplinu. Ipak, moje kolerično dijete traži svoju slobodu u odlučivanju i ja joj zapravo to i pružam, međutim kolerični dio mojeg supruga se prema njoj odnosi kao "helikopter otac" koji u svakom trenu mora nadzirati što to ona, kada i gdje radi. U opasnosti od "gušenja" koleričnog djeteta čovjek mora jednostavno pustiti takvo dijete da proba i uspije. Ili, proba i ne uspije. Ali važno je djetetu dati slobodu da preuzme vodstvo u nekim stvarima. Takva djeca uživaju kada im se da, npr. moje dijete, da samo naprave kakao. Od točenja mlijeka iz frižidera u šalicu, do stavljanja u mikrovalnu pa samo sipanja kakaa u mlijeko. Moja M. uživa u samostalnosti. Njoj i svoj koleričnoj djeci je samostalnost nasušna potreba.
Melankoliku i flegmatiku je važniji unutarnji život od npr. dokazivanja i natjecanja. Imate mirno i povučeno dijete, ali pazite da ne dođe do toga da se upravo to vaše "zlato" toliko ne povuče u sebe da zaboravi komunicirati s vanjskim svijetom. Ono mora raditi i na socijalnim odnosima.
Dakle, kada me obuzme očaj i samokritika melankolika kako sam kao  roditelj potpuno fulala u odgoju, moram se prisjetiti da imam kolerično dijete kojemu je verbalni okršaj gušt i inat samo dio njegovog karaktera, a NE ZNAK zločestoće. Dok to ide do razumnih granica POŠTIVANJA mojeg autoriteta, naravno. A, hvala Bogu, kolerik u meni zna postaviti granice. Jer da nije tako, melankolik koji me vodi bi već odavno od očaja usahnuo. Valjda nam je Bog upravo zato dao kombinaciju 2 karaktera, jer da imamo samo jedan, to bi bilo užasno. Melankolik pada, kolerik ga diže. Melankolik razmatra, kolerik srlja. 
Dakle, htjedoh napisati ovaj tekst jer sam ja iskreno oduševljena pročitanom knjigom i duboko razmišljam o svemu te primjenjujem u svakodnevnom ponašanju sugerirano i moram reći da se pojednostavljivanje komunikacije doslovce vidi i osjeti. Napetost se ublažava, tenzije nestaju. Onoga trena kada sam shvatila i prihvatila posebnost karaktera svog djetea, svog muža i sebe same, napravljen je prvi korak u međusobnoj komunikaciji.
Jer, niti jedan karakter nije loš. Sva 4 su posebna na svoj način i prepuna kvaliteta kao i mana.
Meni osobno je teško biti kolerik i melankolik jer su to dva dijametralno suprotna karaktera, ali konačno shvaćam zašto se ponekad osjećam kao dvije osobe u jednoj.
Dvije RAZLIČITE osobe u jednoj.
To su jednostavno dva različita karaktera, s time da prevladava melankolik, ali ovisno o situaciji kolerik preuzme vodstvo.
Teško je uskladiti različite karaktere, a još teže iste.
Kolerik + kolerik = uragan.
Ali, isto tako, ako se uzmu pozitivne strane koleričnog temperamenta može doći do izvrsne suradnje, međusobnog poticanja na istraživanja i izazove, dinamičan suodnos s puno, puno razgovora u kojima kolerici, hvala Bogu, uživaju, makar i glasno. Uz puno razgovora, objašnjavanja i vokabularnog usavšavanja vaše će kolerično dijete razvijati svoj intelekt i svoju duhovnost, ali na način koji je njemu prihvatljiv. Nema sile. nema kažnjavanja za raspravu. Kolerično dijete MORA dobiti objašnjenje za sve.
Ukoliko želim da moja M. izraste u "lajavicu s argumentima" onda ću joj argumentirati svaku svoju volju i ono što očekujem od nje da napravi.
Ipak, moj autoritet mora ostati neupitan. Ali, argumentirano neupitan.
Vesela sam kolerično-melankolična majka s koleričnom djetetom s crtom sangvinika.
Teško je, da, jer sam se mnogo puta pitala zašto tenzije oko mene i u mojoj kući nikako ne prestaju. Ali energija koja proizlazi iz naših karaktera je poput naelektriziranih čestica.
Koje se mogu ublažiti.
Samo onda kada prestanem melankolično kritizirati i sebe okrivljavati te pustiti karakter svog djeteta da se usavršava u POZITIVNIM aspektima, ublažavajući i preusmjeravajući NEGATIVNE aspekte. Kako njene, tako i svoje.
A od svog flegmatičnog zakonitog mogu očekivati da "će pustiti vodu da nosi svoje"...
Htjedoh reći još i da sam ponosna na svoje dijete, Bogu zahvalna jer mi je upravo takvo dijete dao na posudbu i što mogu uživati u njenoj ekstroveritanosti i lajavosti.
Tko želi doznati više neka nabavi gore spomenutu knjigu ili jednostavno - Google rock`s!!!