Plačeš li nad svojim snovima koje sve si ostvarila, ali te niti jedan nasitio nije i tu rupu u tebi niti jedno postignuće nikada neće ispuniti jer, psssssst, o ovome se ne govori, ali u tebi je krater i on stalno raste dok ne preuzme svaki atom tvojih obrisa i ti sama ne postaneš jedna velika rupa?
Plačeš li nad glupošću svojih uvjerenja i utopijskih nebuloza koje su te gonile da ispunjavaš "dužnosti" i da prodaješ dušu za odobravanje i kimanje glavom s naznakom komadića ponosa?
Plačeš li kad se osvrneš iza sbe i ugledaš more bez uspomena, ljubavi bez dodira, prijateljstva bez istine i nade bez pokrića? Kad pogledaš svoje pogrešne izbore koji te, poput klupka vune, vode do samih početaka tvoga života i kada više nemaš koga kriviti, kriviš sudbinu, providnost, plan, bilo što - samo da uhvatiš smisao? Kad zbrajaš svoje kikseve i padove i oni rastu uzbrojevima kao Babilonske kule, steru se visoko u nebo i paraju oblake, a ti pod njima nabacuješ se u histeriji i smijehu i suzama, ne vjerujući vlastitoj gluposti pa...plačeš li?
Plačeš li dok sabireš riječi izgovorene tako vješto i gramatički ispravno, a od toga tejoš nitko nikada nije promatrao kroz prizmu ljudskosti, nego vide sliku, uberu slovo, odmahnu rukom i idu dalje, kao olovni vojnici, marširaju i odmarširaju?
Plačeš li kad u albumu slike listaš nekih davnih prijateljstava, a koja nestala su onda kada si izvukla glavu iz pijeska i sakrila dupe od znatiželjnih očiju pa samoj sebi šamarčinu odvalila jer si opet ostala sama?
Ćutiš li taj kamen na grudima i plačeš li radi osjećaja krivnje jer te nitko do sada, ni doktori, nipsihijatri, ni vjerski učitelji - nisu uspjeli popraviti? Jer si - nepopravljiva? Sramiš li se jer se ne uklapaš i jer stršiš kao slon na mišjem tulumu, jer si drugačija, a drugačije nije na cijeni u eri olovnih vojnika? Sakrivaš li svoje "ja" ispod osmijeha koje besplatno nudiše, smiješeći se sama sebi u objektivkamere, zavaravajući tako ponajviše sebe, a druge ionako nije zapravo niti briga dok god ti je lošije nego što je njima samima?
Jesi li razmazala šminku pa poput klauna brojiš crte na vlastitom licu, tope li se i nestaju li u brazdama koje su ostale kao podsjetnik na nege stare magistrale čežnji?
I, dok plačeš, misliš li o tome kako ne bi smjela suzama zamarati svoje gledatelje, suzama aplauz nećeš dobiti, neće ti se diviti i neće ti čestitati na hrabrosti? I, znaš li, da ispod maski emocije se znoje tri puta jače i svaka pora vrišti od muke, od nedostatka zraka i od - samoće?
I, želiš li ti biti heroina ili kraljica; želiš li ti biti lavica ili princeza; želiš li ti biti samo -ti?
Plačeš li nad činjenicom da nemaš pojma više tko si - ti?
Listaš stranice prezentacija svoje sreće i tražiš sebe inenalaziš ništa osim rubova onoga kratera koji nosi crnilo za sobom poput sipe, ali se to crnilo ne razilazi, nego vlada i suvereno zauzima...sve ono što je nekad bilo, više nije, a ti ne pamtiš ni to što je bilo,niti se raduješ onome što će biti. Ostala si marioneta kakva si uvijek i svima bila i, ne dušo, nikada nisi bila lavica, nikada nisi išla naprijed, i, usprkos svim self help parolama, one tvoj krater ne uspijevaju zaustaviti. Usprkos svim knjigama i svim "alatima" za popravak, ti si dušo - nepopravljiva.
Plačeš li nad time ili te istina oslobodi kao nešto na što odmahneš rukom i jednostavno - ideš dalje?
