ponedjeljak, 30. ožujka 2020.



Vrijeme je
da svijetu kažem
sve one floskule
prazne
bile su lažne...
K`o Jokerov cerek
obrisane šminke
ocrtani tragovi
znoja i suza
utihnulm avenijama bluesa...
Prazne su ceste
i ljudi su prazni
puteva pustih
bez iole daha
u danima straha...
Sve pustinje svijeta
nastaniše se u nama,
oko likova pjeva
tišina glasna,
očajna i jasna...
Vrijeme je
da svijet nama kaže
da proćerdasmo dodire
k`o Boža zvani Pub
svo kockanje na dug...
I to što smo potratili
jedino što ne imasmo
nije pakao
a ni grom...
Ego nam je doživio slom!
Baš kad smo raspirili
svu distancu svijeta,
kada smo i sebi
lagali u lice
izbacili savjest na ulice...
Baš kada smo k`o Pilat
oprali okrvavljene ruke
od susreta i nježnosti,
od svih toplina
od svih vedrina...
Okrenuli smo leđa
u ogledalu odrazima,
ušutkali napast
iz vlastitih nutrina
i bez kapi opojna vina...
Vrijeme nas je preteklo
u izgovaranju istina
nakon eona kurtoaznih osmijeha
i već navedenih floskula
bez radosti i bez bola...
Marioneta za marionetom
prolazi sred pozornice
teatra besmisla vlastitih ponosa
bez predrasuda
i bez stida...
Što da svijetu kažem,
što će meni
reći svijet?
Da je vrijeme
sada teško breme?
Da bih voljela
da ga nema
k`o što nikada ga
bilo nije?
Što zvuči apsurdnije?
Da je vrijeme
poput pijeska,
da ga voda suza naših
u blato pretvori
i samo sebe - krivotvori...


Sjediš s lijeve strane zajedničke postelje i pališ cigaretu iz koje ispadaju mrvice duhana na pod, između tvojih nogu. Taj osjećaj praznine ...