Ne, nisi me nazvao...
Nisi zvao dok sjedah
U crnilu ove hladnoće
Ovog besmisla tunelu
Ispunjenog leptirima lešinarima
Onih istih pokrepalih sjena
Iz dubine utrobe što onomad bijahu živi
Što letješe uokolo zabijajući se o stijenke
Nutrine vrele poput aktivna vulkana
Samo na tvoj glas
Poludješe
Obnevidješe
Ti suludi leptiri moje strasti
Koje strasti?
Nisi zvao
Nisi htio čuti odgovornosti pjev
K'o Pilat si ruke okrvavljene oprao
Pred blatnom svjetinom svojih promašaja
Ruku što te milovala
Sasjek'o si za Judine škude
Bojeći se da ti smijeh nikad više
Zube otkriti neće
Kukavice!
Ostaje ti drvo suho,
Grana posred njive
Judine
Krvave njive
Nisi zvao
Ne, nisi pogledao u to grotlo
Mračnih snova groblje
Stratište tvojih obećanja
I mojih ( koji klišej! ) vjerovanja
"Tko sa djecom liježe
Popišan se budi"
Parola za život u vakuumu
Vlastitih gluposti
I poneke ideje intelekta što tinja
Za bezveze
Nikom ništa
Svakom svoje
Ne, nisi pitao kako sam
Dok si odozgo gledao u to ništavilo
Na čijem dnu sam se koprcala
Poput jegulje na suhom pijesku
Doline Neretve
Odvratio si pogled
K'o Josipova braća
Prodao si obraz za liniju smrti
Ubio me bez ispaljenog metka
Sagnuo glavu k'o pokorni sluga
Služiš, dušo, ali crnilu
Ega svoga
Mračnom stihu Edgar Allan Poa
Ne, nisam zapravo ni htjela da zoveš
Ni da pišeš, nisam željela
Ni da pričaš svoje priče
Ni da tepaš
Ni da moliš
Sulud je to svijet u kojem ljubav ima cijenu
Nepotrebna to je sanja
Bez iole smisla
Samo hrpa laži, sranja
Kukavice, ptico, neka nisi zvao
I nek' trune ovo tijelo
Dok u mrak ne strune
Pod leptirovim smjelim frakom
