Neumoljivim mrazom obojana
Studenom prašinom sakrivena
Krhka duša nasred svijeta stoji
Tiha, sama, dane svoje kriomice broji
Glavu umornu ponosito diže
Kontra ledu koji po njoj gmiže
Sa ramena znoj se cijedi
U kamenu boli postepeno blijedi
Omotana plaštem laži
Svijetu daje što svijet traži
Porozne riječi što cerek mame
Tuzi sprovod dostojan jedne dame
Vikom, krikom glas izgubi
Tihi jecaj zatomiše joj zubi
Dok ju student zima para
Svijetu daje kruha i - igara
Kasno je...
Sad doista je kasno, za ljubav, za grijeh; za tugu, za smijeh; kasno za oprost, za krivnju i jal; kasno za šansu, za put, za neko novo svitanje u dvoje...
Kasno je; za pogled ispod kojeg zmaj zablude se krije i kasno je za poljupce utopljene u varkama koje tako lijepo zvuče duši gladnoj slova zlatnih...
Zaista, kasno je za pjesme i stihove od dragulja; rečenice sapletene u vezove najnježnijih niti; ne padam više na prozaične rime i pisma s tragovima slanih suza... Suza koje teku po defaultu da bi izgrizle otvorene rane i pekle još i jače...
Nisam ja više lutka kojom si me zvao i duša koju si svojom prepoznao; nisam više tvoja, nikada nisam ni trebala biti, te grabežljive sjene koje su me umalo prožele, to su samo tvoje sjene i nosi ih... Samo što dalje od mene!
Ruina si po vlastitom izboru, nema tebe iza tvojih podočnjaka, pojela te želja da netko drugi budeš; kamen tvrd, čelik hladan; neko drugo ime iza lika tvoga...
Kasno je za tebe; kasno je i za mene; kasno je za "nas" i nikada nije ni bilo vrijeme pravo. Utopijom smo hranili kukavičluke i sjenke ovisnosti o potvrdama; iza naših duša skrivala se samo očajnička želja da stanemo u čahuru gusjenice i odande ne iziđemo kao leptir; da spavamo i u bunilu opijata proživimo kvazi živote....
Kasno je sada...
Zakasnio si pola stoljeća moje istine i nekoliko eona svojih laži; preko svih prašnjavih puteva zabluda i vještih izvedbi u teatrima samopromoocija dojahao si na plamenu očaja i sada ti se iz svake pore slijeva kajanje, ali ne zbog mene... Ti, dušo, žališ samo sebe... I napadom se braniš, a ni ne vidiš da si i napadač, a i branič isključivo - ti... Munjama bijesa paraš šavove koji tebe drže sastavljenog i vatrom jada pališ fini papir od kojega si načinjen... Nekada je papir trpio svašta; danas su to samo slova izmiješana u neprepoznatljiv i besmislen tekst i na dijelovima izblijedjelu tintu...
Kasno je...
Kasno je za buđenja i kasno za snivanja; za Mjesečeve mjene i za oseke i plime; kasno za one šatore i kuće i vile; kasno je...
Prošla su vremena kada je vrijeme bilo jedina neupitna stvar i kada smo mislili da ga imamo... Hvala Bogu, nismo imali - ni vrijeme, ni sutra; nismo imali - nas...
Kasno je za odabire; za povratke; kasno je za pitanja i odgovore; kasno je za nedostajanje i kasno je za patnju; kasno za trakavice od riječi koje bruje i zuje bez smisla, bez svrhe...
Jednostavno, kasno je...
Sjediš s lijeve strane zajedničke postelje i pališ cigaretu iz koje ispadaju mrvice duhana na pod, između tvojih nogu. Taj osjećaj praznine ...
