Moj brak nije savršen...moj zakoniti također nije savršen...
Ja sama daleko sam od ideale...

Ali zato imamo savršeno dijete.

I ako smo nas dvoje tako nesavršenih ljudi uspjeli Božjom milošću napraviti teko nešto savršeno, to znači da smo i mi onako...čisto ok...zar ne?

Kako sam već pisala, rastajem se po ps-u...parne dane - poslijepodne, neparne dane - ujutro.
Kako biometeorolozi navijeste.
Smješko ili plačko-rastavljač braka...

A imam tu jednu susjedu koja me uporno obilazi i pokušava doznati kakav je moj brak. Sve nešto na finjaka: "Pa kaj bi ti da ti nema muža? Joooj, kak je on tebi doooobar!" - i tako te spike.

Kaj ti znaš kaj bi ja da nema mog zakonitog?!?!
Možda bih sve prodala i otišla živjeti u Zimbabve, možda bih lovila šišmiše i guštere, postala pripadnica plemena u kojemu vlada matrijarhat!
Možda bih jedrila oko svijeta ili kupila Orijent express i glumila Agathu Christie...
Možda, ali onako, možda bih si kupila otočić u Indijskom oceanu i tamo sadila papriku, paradajz, salatu, krumpire i rikulu...

Kaj tko zna kako bih ja bez njega???

I ta teza: "on je tebi dobar"???

Aha, super, prema mjerilima žene koja se nalazi u skloništu za zlostavljane žene.
Prema mjerilu moje naj frendice moj zakoniti rangira jako, jako nisko na ljestvici odnosa prema ženi.

Ne idemo zajedno na ljetovanja, zimovanja, u kino, predstave, večere, restorane...ne idemo zajedno NIGDJE!
Nikada nismo ni išli.
Moj zakoniti je "home-boy" s daljinskim u ruci.
Prošeće se do vrtne ograde i šlus!

Moj zakoniti nikada ne nosi vrećice iz dućana u kojem sam, by the way, bila solo, on je čekao na parkingu.
On nema manire jednog gentlmena.

Netko bi rekao da je on sirovina.
Možda i jest...

A možda je u šumi ;)
A možda je upravo onakav kakav treba biti...

Ali kada mi netko krene davati prosudbe o mom braku, o mom mužu, o meni i mom djetetu...MENI koja  živim taj brak, koja živim s tim čovjekom i koja odgajam to dijete...digne mi se kosa na glavi...majkemi...
Kada mi krenu pričati o zahvalnosti i nezahvalnosti, kada mi krenu savjetovati, a pojma nemaju jer nikada ni kavu samnom popili nisu, kada se zgražaju na moje opaske o svim njihovim glupim zaključcima...inteligencija na razini jedne obične bukve...

I zato, svim znatiželjnicima, svim prosuđivačima mojega braka, svim "dobrohotnicima" - ne, moj brak nije savšen...daleko je od ideale...
Ali dijete koje smo stvorili jest savršeno!
I kad zbrojiš nesavšene roditeleje u nesavršenom braku + savršeno dijete dobiješ = polu-savršenstvo.

Ja sam optimist kojemu je čaša uvijek polupuna.

Hev a najs dej!

Neki dan, na FB-u, u jednoj grupi koja promiče zaštitu životinja, objavljena je fotka djeteta, cca 2-3 godine kako u naručju drži macu kojoj je špangica na uhu.
Naravno, svi su se digli na noge, popljuvali majku-monstruma (?!?!), dijete-monstruma (?!?!), okolinu koja podržava takve monstrume (?!?!) i počeše se čak pozivati na institucije pravne države da odrade svoj posao oduzimanja djeteta majci jer ga ova uči da se životinje maltretiraju (?!?!).
I ok, svatko ima pravo na svoje mišljenje, neki su ljudi isuviše radikalni, ali ´ajd`, dok god mi ne donose zakone, neka ih, jel`?

Dalje u komentarima netko je stavio fotografiju istog tog sirotog djeteta kako puši!!!
Da, dobro ste pročitali, dijete u ustima drži upaljenu cigaretu i vuče dim ( žar cigarete se vidi na fotki ) - znam to jer sam 20 godina to radila sebi.
Međutim, ono štoje mene osobno zgrozilo jest fakt da se od svih tih "životinjoljubaca" na tu šokantnu fotku osvrnulo cca 10% njih koji su krvoločno riječima klali mater zbog špangice na macinom uhu!
Kao, to je ok, što dijete puši...to je prihvatljivije od špangice! (?!?!?!)
Ljudi moji... :(

Dalje, kada sam fotografiju podijelila na svom profilu javila mi se moja sestra s komentarom:
"Pih, pa ti si meni pljugu uvalila u usta kad sam imala 5 godina!"
Ovim putem se zgražam na taj komentar jer, kao prvo - ja sam bila balavica od 16 godina kojoj se to činilo jako kul; kao drugo - cigareta NIJE bila zapaljena i moja sestra nije uvlačila otrov u sebe; kao treće - ako sam tada bila budala, zar trebam cijeli život ostati budala i danas svom djetetu gurati čik u usta, a imam 34 ljeta u guzici i znam koji otrov sam gurala sebi u usta 20 godina???
Pa nemreš uspoređivati balavicu od 16 imajku od 34!!!
Javio mi se frend kojemu također nije bilo jasno zašto dižem toliku halabuku oko jedne najobičnije cigarete...

ZAPALJENE!!!
U USTIMA 3-GODIŠNJEG DJETETA!

Dijete ti je sve.
Čak i ako truješ sebe nikotinom, nikada ne bi željela da to i tvoje dijete sebi radi.
Nema majke na ovome svijetu, zdravorazumske, ofkors, koja bi željela da joj dijete bude pušač.

A kamoli sa 3 godine?!?!?! 

Nikome nije jasno čemu se ja grozim...meni nije jasno kako je moguće da se vi ne grozite... Reći će netko da sam ja ta koja je radikalna... 

E, pa budite sretni da vam ja ne donosim zakone!

Danas sam skontala da sam s brojem prijatelja, ne na FB-u, već onih pravih, kako bi se reklo "prijatelja za život" - na opasnoj jednoznamenkastoj cifri koja se još opasnije približava 0 (nuli)....
I baš sam se onak, rastužila...
Jer, eto...i ti moji frendovi, malobrojni, jako su mi daleko...nemrem ih taggat na fotkama...nemrem s njima na kavu kad mi se ćefne...nemrem im uvalit Princezu na čuvanje dok ja vrištim od bolova na depilaciji pa se poslije relaksiram u  wellnes-u...

I dobro to što sam se rastužila zbog udaljenosti svoja 2-3 frenda...nego...nekako sam skontala da i onih nekoliko koje sam čuvala u posebnom zakutku mojeg srca uopće mene ne čuvaju u  svojim srcima :(
Zovite me djetinjastom, zovite  me kao hoćete,ali eto...i ova kiša danas...i vjetar...malo me poklopilo.
Tih nekoliko frendova nije zapravo niti postojalo.
Znaš ono, napušeš balon od sapunice i neko vrijeme ti lebdi pred očima...leti i vrti se i sunce se prelijeva u njima...i onda se rasplinu...

Tako sam i ja danas skontala da sam zapravo pljuga...ne zbog naivnosti, nego zbog osjećaja.
Voljela sam te ljude.
Volim te ljude.
I ponekad, dok sam trčkarala za njima brinući se o njihovim osjećajima, ponekad bi me neki mali glasić opomenuo da pomalo nalikujem na budalu. Ma znam da je to glas ega...a svi znamo da je ego neprijatelj ljubavi...ali eto, slušala - neslušala, osjetih se danas samom i blesavom.

Nemreš, čovječe, biti frend jednostrano.
Nemreš ni u braku biti jednostrano.
Za ples je potrebno dvoje ( osim ovih rave, hip-hop i sl.)

I tak, zbrajam i oduzimam...i skontam da sam s brojem frendova u opakoj banani...pusti FB, pusti priče , pusti tu paralelnu stvarnost u kojoj imam 200-tinjak frendova od kojih vjerojatno samo možda 10-ak zna nešto o meni...
Pusti brate mili...

I inače sam vuk samotnjak, ali danas...ma štajaznam što mi danas dođe...skontam da od svih tih ljudi...od svih tih voljenih ljudi...ja kavu mogu popiti isključivo i samo s gotovo potpunim naznancem?!?!
Od svih tih ljudi...voljenih prijatelja...za zdravlje će me upitati osoba koju nikad u životu upoznala nisam i koja živi stotinama kilometara daleko?!?!

Od svih tih bliskih  duša koje volim i koje čuvam u posebnom zakutku svojega srca, ja imam samo i isključivo Boga.

Inđoj d dej...