Prije mnogo, mnogo godina, neznam im više ni broj, bila sam dijete. Pa sam bila djevojka, cura. Preko noći postala sam žena. Ne samo zbog mjesečnih ciklusa, odnosa koji te navodno učine tim slovom Ž. Ne. Ni godine na papiru nisu faktor.
Žena.
Postaneš li žena kada ti slome himen ili srce?
Pretvoriš li se u ženu kada prvi put odeš na brazilsku depilaciju? Prema tome ja sam još uvijek djevojčica.
Čini li te ženom ako postaneš majka, supruga, vrsna spremačica delicija kojih bi se posramio i sami Goli kuhar, iako si potpuno i bezlično odjevena i u svojoj pohabanoj trenirci i majici s pokojom rupom bauljaš po toj kući i pokušavaš se osjetiti kao "gospođa"?
Žena.
Koji je to prag koji prijeđemo i odjedanput, iz radoznalih,  otvorenih, veselih, prpošnih i vječno nasmijanih djevojčica pretvorimo se u frustrirane, ogorčene, svadljive i nadrkane rospije?
Poanta je u Nadi.
Nije to Nada, moja susjeda s austrijskom penzijom, koja je vesela trostruka udovica i koja još uvijek subotom uvečer ide u "Štalicu" na plesnjak u potrazi za 4.-im sretnikom ( ili ne-sretnikom, ovisi s čije točke gledišta uzmemo,  jel` ;) ). Koja je u poznoj dobi sebi kupila Smarta i vozi se k`o Nikki Lauda našim seoskim puteljcima, a limari i lakireri veselo trljaju ruke jer im je Nada najvjernija mušterija.
Njen sin je neka faca pa je i ona faca. 
Obitelj faca.
Za razliku od mene, ŽENE, koja se ne usudim sjesti u svoj auto jer 10 godina nisam ništa osim kemijske i kuhače držala u rukama, a kamoli volan, mene kojoj je posljednji izlazak onak` za ozbač bio davne neke prethistorijske godine i od maglice alkohola sjećam se samo presoljenog odojka koji smo mi ekipa nabadali u autu tog davnog, prethistorijskog Badnjaka. 
Btw, u prethistoriji se Badnjak nije slavio. Onda mora biti da je to bilo negdje u ovom tisućljeću  :)
Riječ je o nadi.
Čak ni wikipedija nema definiciju tog osjećaja. Nema. Ne postoji.
Zašto onda dozvoljavamo sebi da se nadamo, ako je i sama riječ toliko nedefinirana, skoro pa nepostojeća. izmislili su je ljudi da bi se hvatali za nešto. Naravno da je ženskog roda. Mladi dečkići se hvataju za mamine suknje. Kad odrastu love gaćice svojih cura. Kad ostanu sami - imaju Nadu. Tko je uopće izmislio taj (nepostojeći ) osjećaj? Bit` će neki namušeni, bradati, ljuti muškarac razočaran u ljubav, svijet i ekosustav!
Tako smo od malih nogu zadojeni tom nepostojećom i imaginarnom "Nadom".
Kada si djevojčica ili djevojka, ljubiš, voliš, grliš, sanjaš - nadaš se. Koliko razočarenja prođeš samo u pubertetu?!
Kompleksa i nesigurnosti, strahova i sumnji, nevoljenosti, osjećaja nepripadnosti.
ali sve to nekako zaližeš i i dalje si prpošna,vesela, trknuta i hihotava.
Sve je "take it easy".
Prijeđeš taj neki prag i preko noći shvatiš da si žena. Kruta, hladna, cinična. Rospija. 
Nema Nade. 
Uljuljkana u svoj svijet, nekad siv,  nekad žut, Bajaga je to lijepo opjevao, smiješ se rijetko, cerekaš se još rjeđe, plešeš tu i tamo, ali sve češće se stapaš sa svojim zelenim viklerima, pljugom u ustima i foteljom. 
Toneš...
Zahvaljujući prstu sudbine, spletu raznih okolnosti, nečemu trećem dogodi ti se u životu tračak. Zraka. 
Hop!
Poskočiš iz svojeg sivog žutila, razbacaš viklere po podu, potegneš iz boce Jack-ija i baciš bademantil kroz prozor. Nabaciš na oči ružičaste, ma što ružičaste, šarene čovječe naočale i odjednom svijet izgleda - kako?
Pa upravo onako kako je izgledao...onda...davno...dok je Nada suegzistirala u tvom djevojačkom srcu. Dakle, nije fikcija. Nije iluzija. Svijet jest tako izgledao. 
Dok još nisam bila žena?
Ili?
Kad je svijet prestao tako izgledati?
I zašto sada opet izgleda sivo-žuto?
Zato što je djevojčica glupa.
A žena je - pametna??
Ne, nije pametna. Samo je djevojčicu zaključala u tamnicu jer djevojčica osjeća. Voli. Ljubi. Smije se. Nada se.
A to žene NE RADE!
Zrele, odgovorne, stabilne i promišljene žene i majke su upravo to. What you see is what you get.
Sve ostalo je dječja tričarija.
Pa i ta stupidna ljubav, leptirići,  balončići, smijeh za koji znaš da će nestati, vrskavost koja će odlepršati poput maslačka i nada...koju nikada nije ni trebalo dignuti iz pepela. 
Čemu kada ionako ne postoji??? 
Riječ koja nema značenje, a znači toliko puno.
Dakle, kada se eto, stjecajem okolnosti ta koka Nada ponovo pojavi u našim srcima, djevojčica se nekako izmigolji iz svoje samice i njih dvije, Nada i djevojčica naprave totalni kuršlus u našim glavama. Trbusima. Životima. 
Djevojčica pjeva i pleše, mrda dupetom dok sprema knedle od šljiva ili marelica, ponovo vrti stare pjesme, gleda stare slike i ceri se ŽENI u facu. Žena je bjesna. Jer je pametna. Jer zna kamo to sve vodi. Ali djevojče je neumoljivo pa katkad primi ŽENU za ruke i zavrti je u ritmu glazbe. Samo katkada obje se smiju i valjaju po podu od urnebesa. Samo ponekad ŽENA dozvoli da ju preplavi Nada i da se sve tri, djevojčica, žena i Nada - sjedine. Energija je posvuda. Zafrkancija vodi dan koji plovi na rijeci prpošne i neiscrpne radosti.
Ali ipak je iscrpna. Jer se napaja iz Nade. A Nada je, znamo svi - k...a :)
Pa kad nam život, realnost, lupi šamarčinu da se osvjestimo, kada nas okolnosti, iste one slučajne i kvazi višesmislene konačno probude, ŽENA osjeti sram.
Nelagodu.
Svu glupost naivnosti.
ŽENA opet zaključa djevojčicu u tamnicu i po n-ti put joj objasni da je za obje bolje da ona tamo i ostane. Ništa joj ne fali u tamnici. To je više poput penthausa. S pokojom pukotinom u zidu emocionalne ličnosti, ali nema veze, telka je 128`, kavijar i šampanjac uvijek servirani. 
I pokoja knedla od šljiva.
ŽENA objasni djevojčetu da je za mentalno, duhovno i fizičko zdravlje obje najpametnije da ova više nikada ne izađe.
Jer ni ona ni ta imaginarna Nada ne nose ništa dobro ni pametno.
ŽENA je nakon svega slomljena, rasparana, pokidana. Komadići su joj rasuti po rivi i morski valovi moče, kao suze, dio po dio nje. Sol ju peče. Pjena ju ozljeđuje. Krvari iz svake svoje pore, a i te dosadne suze opet joj umivaju lice koje je naviklo biti suho. Već tisućljećima suho. Toliko suho da se tješi da su joj oko očiju bore smijalice, a u biti je kao raspukla zemlja žedna vode. I opet ta usrana bol gubitka...Gubitka nečega što i nije bilo njeno. Gubitka nečega što niti ne postoji.
Nada.
Sad se lijepi dio po dio, komad po komad, sastavlja i spaja, zašiva rasparane šavove sebe same samo zato jer si je dozvolila da bude - glupa.
Zbog riječi koja ni vlastitudefiniciju nema.
Tako joj i treba... 

 

 

Često me ljudi pitaju zašto s ljudima nemam posla? 
Zašto izbjegavam dubioze i razgovore koje se tiču srži moje osobe? Zašto ne zovem ljude i ne jadam im se i  povjeravam svoje najintimnije misli?
Dakako, imam svoje 2-3 osobe, uvijek ću im reći sve što mislim i smatram da i one imaju slobodu isto to reći i meni.
One znaju tko su :)
Ali nemam ih potrebu zvati i filozofirati o sranjima kojima ionako nema rješenja. Naravno da je lakše podijeliti brigu  i probleme s nekim tko te poznaje. Ali ja nemam tu potrebu.
Jbg.
Nego, nisam htjela pričati o te moje 2-3 osobe. One su moje osobe i njih se ne tiče ovaj tekst.
Htjela sam pričati o ovim drugim osobama, onima koje NISU moje osobe. Zašto?
Jer su lažni, kvarni i ne slušaju što im se kaže.
Jbm ti, ako nekom na samom početku kažeš da ne podnosiš špek, a taj netko te nakon 2 mjeseca pozove na večeru i servira ti - špek - pa wtf, ljudi moji???
"Dobar dan, ja sam Maja, vrlo sam tvrda, temperamentna, čangrizava, nepovjerljiva, gadim se na ljudske laži pa bile one neznatne poput cijene "čunga-lunge" u dućanu, bljuje mi se od jbn laži, ne marim za osjećaje ako me slažete, ja NE lažem nikada i nikoga i to, da upravo to je uvjet da budemo frendovi. Poznanici. Ljubavnici. Bračni drugovi. Ja sam Maja, otvorena sam i volim se zafrkavati na svoj račun. Imam okruglu glavu i mršavo, zdaskano tijelo bez oblina gore i malo oblina dolje, možete me zvati i Kvisko, ali jbm mu, nemojte me lagati. Imam protezu na desnom oku i jedna sam od ljudi koji doslovce mogu "baciti oko na tv". Prgava sam i vesela, previše filozofiram, često padam u analize i granično sam depresivna. Ali, ja govorim istinu."
Možda se nekome to čini kao apsurd. Kaže moj zakoniti, pred Bogom i pred narodom, "svi lažu!" 
"Majo, svi lažu!"  
"Ali, ja ne lažem!"
"Ma ti si luda!"
:)
"Dobro veče, ja sam Maja, možda sam malo luda, ali ja ne lažem. Eksplozivna sam, bacam stvari, vičem i plačem, plešem kad čujem dobru stvar od Balaševića, kao npr. "Devojku s čardaš nogama", jel`? Kuham, pečem pekmeze za prste polizati i kekse da zadovoljim potrebe svojih bližnjih, ja napravim tu i tamo koju scenu i zaljubim se pa to i kažem svom zakonitom!!! Oh da, ja sam Maja, melankolik i govorim istinu."
Nikada u svom cijelom životu nisam eskivirala istinu osim jbg, u pubertetu i srednoj školi kad se markiralo i bježalo iz učeničkog doma, ali i danas pamtim situaciju kada sam išla van usred noći, skačem s prozora na ulicu gdje me čekaju moja frendica i 2 pankera, a odgajatelj stoji iza mene i zapisuje moj bijeg u "strašnu crvenu knjigu". Ujutro sam išla na razgovor kod direktora i druge odgajateljice:
"Majo, zašto si bježala van usred noći?"
"Zato što mi se išlo van."
Muk.
Nisam bila sankcionirana.
Što će oni s istinom?
Što ljudi rade s istinom? 
Ako ti kažem da je to vrh mojih vrhova, ako te upozorim da mi možeš napravit sve osim slagati me, ako ti kažem da prelazim preko svega osim laži pa bila ona najbanalnija - zašto onda napraviš upravo suprotno? Zašto čovječe???
Zato što mi ne vjeruješ? 
Zato što znaš da sam meka k`o duša, da praštam, da sam puna tih jbn-ih emocija koje misliš, gutaju svako govno?
Zato što misliš da...ljudi prelaze preko stvari, laži, krađa, izgubljenog povjerenja...pa grade nanovo mostove koji više nikada neće biti tako stabilni kao nekada, koji će drhtati od nepovjerenja i sumnji, koji će se raspasti na prvi znak straha...
Ja to ne radim.
Nije mi stalo do ljudi i njihovih umjetnih bivanja. Nije mi stalo do nikoga tko me ne cijeni dovoljno da mi ponudi istinu. Tko SEBE ne cijeni dovoljno da bude iskren.
Ne vežem se ni za koga preko čijih usana laž poteče kao hračak koji završi na mom obrazu.
Laž ubija sve. Čemu laž?
Ako sam ja rospija čije se reakcije bojiš ako mi kažeš istinu - ta što ću ti onda ja u životu?
Ako skrivaš istinu da bi zaštitio sebe - što ćeš mi onda u životu?
Ako lažeš da bi ispao frajer - ja frajere ne trebam u životu!
Ako lažeš da bi sve izgledalo bolje nego što uistinu jest - pa kad tad sve će izići na vidjelo? I što onda?
Laž nije temelj za bilo kakav odnos.
Sere mi se od ljudi jer ljudi stalno seru.
O sebi. O drugima. Stalno im netko smeta. Stalno su oni bolji od drugih. Ljepši. Pametniji. Humaniji.  
Aha, my ass! 
Samo gledaju kako će svojim lažima i mutikarenjem zasrati nekoga drugoga.
FUUUUJ!!!!
Čovjek koji laže to radi:
a) da bi sebe prikazao boljim nego što to jest
b) boji se reći istinu sugovorniku
c) ne poštuje sugovornika
d) ne vjeruje sugovorniku
e) jednostavno je seronja
Zaokružite ono što vas najbolje opisuje.
U startu nema ničega. Bila je kula od karata - sada su samo karte po podu.
Puhnila je bura, ona moja senjska, bura orkanska, bura koja se "laž" zove i odnijela je kulu u tri p.m.
Aj` bye!

Sve si nešto razmišljam u posljednje vrijeme o tome koliko sam kao žena degradirana i etiketirana kao neko biće "niže" vrste. Koliko sam ograničena svojim spolom pa ne mogu jasno ni "misliti" ni "romoriti" ni govoriti...

Prvo imamo sveopći stav društva da je žena ličinka jednostavnog uma, primitivna, površna, lajava, kuriozna, trač-baba, priglupa, lako zapaljiva, nagla, nevična samokontroli, šupljoglava lutkica usta i mozga punih španjolsko.meksičko-turskih sapunica kojima je rašpanje njihovih netom stavljenih noktiju doseg jednak Stipi Božiću osvajanje Everesta. Božiću planinaru. Ne boksaču. U načelu, poznajem takve žene i jbg, ima ih podosta. Fakat. Ne zamjeram. Ali, zbog takvih žena etiketirane smo sve. Čim dođem na šalter u pošti, službenica me, usprkos činjenici da je i sama žena pogleda kao da pred njom stoji križanka magarca i bukve. One  obične bukve. Ako zovem službu za korisnike mobilnog operatera doslovce vidim kako službenik koluta očima kada čuje ženski glas. 
"Oprostite, gospođo, imate li u blizini muškarca da mu objasnimo proceduru stavljanja baterija u daljinski upravljač?" - kada nazovem službu davatelja tv usluge.
"Da, gospođo, držimo štedne žarulje, ali bilo bi najbolje da vaš suprug dođe pa pogleda sam od koliko mu wati treba."- kad zovem trgovački centar.
Jesam ja idiot?

Kada se radi o raznim religijama uvijek je žena ta koja je druga, odn. potčinjena mužu i njegovim "prepametnim" hirevima. Dakle, kroz različite vjere, religije, uvjerenja, uvijek je žena ta manje pametna, manje dostojna, kriva za mnoge krive odluke, potčinjena, vještica, bludnica, nesposobna donositi procjene, lajavica, grešna, svadljiva, prevrtljiva, upitne kompetentnosti, stvorena da pokorno i bespogovorno služi i sluša. Onoga koji je sve ono što ona nije - pametan, miran, dostojanstven, blag, razuman. 
I kojemu ruka kada poleti - poleti s razlogom. 
Koji kad se obloče - mi smo krive jer "siroče" doma nema mira. 
Kad se drogira i kad prokocka cijelu plaću - zasigurno mu ona vještica od žene sjedi za vratom pa on jadan eto - malo puk`o. Da je ona drugačija prema njemu, zasigurno bi i on prema njoj bio -mek k` duša.
Kad on nađe ljubavnicu - ima potrebe.
Kad se ona zaljubi u drugoga - kurva je.
Još je najbolje što se i knjige koje promiču žensku pokornost izdaju i pumpaju mozgove podstičući krivnju i krivnju i uvijek tu jbnu krivnju. Recimo knjiga "Kako promijeniti muža". Kroz cijelu knjigu vrišti poruka "MIJENJAJ SEBE, TI SI KRIVA!!! MIJENJAJ SEBE, TI SI KRIVA!!!"
Da, mi smo krive za onu poplavu s početka svijeta, za križarske ratove, za Hitlerovu neuračunljivost, za ludilo svih lidera i njihovih fiks - ideja. Mi smo krive za globalno zatopljenje i opadanje broja pingvina na Antarktici. 
Mi smo krive za poskupljenje bureka u Todorićevim dućanima, ali nismo zaslužne što iza 18h svaki dan ti isti bureci padnu za 50%

Palili su nas na lomačama, proganjali, mučili, bacali u rijeke s kamenjem oko vrata, kastrirali, silovali, mučili, rezali nam utrobe da vide jel čaramo iz vlastitih crijeva i sakatili nas, a danas nas odgajaju da zaista vjerujemo u to da smo isto i zaslužile.
Da smo zaista genetski predispozirane da se iz našeg korjena izlegne vještica.
Ne može biti vještac, nedaj Bože, muško, divno, pošteno, stabilno, ma jok!  Mora biti žensko, grbavo, nosato, ružno, zločesto.
Kako muškarac, Adonis, plemenit uopće ikako može biti doveden u sumnju da bude ništa manje i ništa više nego - nedoličan?
Ne masturbiraju oni na porno stranice.
Nisu pedofili kojima sline cure na malene dječake i nevine djevojčice. I ne samo da sline. Oni svoje bolesne naume provode u djelo, otkako je svijeta i vijeka, a majketi još pokušavaju to i ozakoniti. Od Starog Rimskog carstva do nizozemskog parlamenta.
Nazdravlje!
Nisu zlostavljači i nasilnici koji kao po poslu svojim gospođama lome noseve, arkade, prste.
Neeeee...muškarac kojega po svim vjerskim uputstvima moramo slušati da bi bile čednije, razumnije, da bi nas uravnotežio, čuj ti - URAVNOTEŽIO - taj isti muškarac koji te sustavno godinama psiho-fizički zlostavlja i još misliš da si dužna to trpjeti jer su ti sve sive ćelije isprane tom krivicom i vlastitom odgovornošću za tuđe izbore.

Čuj, ti odgovorna za tuđu psihopatologiju???

Pa jesam ja stvarno idiot? 

 Prema statistikama UN-a:

• žene obavljaju 67% svjetskoga rada
• zarađuju 10% svjetskog dohotka
• vlasnice su 1% svjetskog imetka
• žene čine 70% nepismenih u svijetu
• širom svijeta žene zarađuju 20-50% manje za jednak rad nego muškarci
• od 1.3 milijarde ljudi koji žive u potpunom siromaštvu 70% su žene
• žene obavljaju između 10 i 20% direktorskih i upravnih poslova
• žene zauzimaju 10% mjesta u parlamentima
• 5% predsjednica država su žene

U Europskoj uniji:

• žene obavljaju 80%kućanskih poslova, čak i ako su zaposlene izvan kuće
• žene provode dvostruko više vremena u brizi oko djece nego muškarci
• za isti posao žene su u prosijeku plaćene 25% manje nego muškarci
• 20% žena doživjelo je neki oblik rodno uvjetovanog nasilja
• 98% žrtava obiteljskog nasilja su žene

Uče nas da je to tako.
Zapisano u Svetim Knjigama. Zapisano u povijesnim knjigama. zapisano u egipatskim hijeroglifima u špiljama. 
Zapisano u Crnoj rupi.
Urezano u naše sićušne, jednostavne umove. 

Što bi se dogodilo kada bi se jedna žena, majka, domaćica jednostavno - pobunila?
Protiv svih gore nabrojanih krivnji, protiv svih nametnutih optužbi, protiv iskonske krivice da je upravo ona - majketi ga nabijem - kriva za apsolutno svaki drek koji padne iz galebove guzice na ovaj svijet??? 
I da kaže - ma otkantajte i vi i vaša pisana i usmena krivica?

Okanite me se mućka đubradi sa svojim kažiprstima uperenima u mene i nosevima svinutima prema dolje kao da mirišete smrad vlastitih optužbi!
Skinite se meni, vještici, dami, kurvi, gospođi, vrtlarici, pijanduri, domaćici, raspuštenici - sve sam to u jednom - sve sam to sada u svom životu.

Smijem li živjeti?
Smijem li sada, do dolaska nekih novih struja koje će me možda i kamenovati, udahnuti zrak i biti jednostavno - ne kriva?
A kada dođu da kamenuju, nek` kamenuju.
Većinom muškarci, isti oni stari jarci - pohotnici slinavi kojima se gaće pune na boleštine i perverzije.
Tko će vas kamenovati?
Vještica?
A ne, već ste donijeli zakone u svoju korist.
U korist svojih gača.
Onoga u gaćama koji trza na nemoćne "vještice", na nemoćnu djecu i pokoju životinju.