Prije mnogo, mnogo godina, neznam im više ni broj, bila sam dijete. Pa sam bila djevojka, cura. Preko noći postala sam žena. Ne samo zbog mjesečnih ciklusa, odnosa koji te navodno učine tim slovom Ž. Ne. Ni godine na papiru nisu faktor.
Žena.
Postaneš li žena kada ti slome himen ili srce?
Pretvoriš li se u ženu kada prvi put odeš na brazilsku depilaciju? Prema tome ja sam još uvijek djevojčica.
Čini li te ženom ako postaneš majka, supruga, vrsna spremačica delicija kojih bi se posramio i sami Goli kuhar, iako si potpuno i bezlično odjevena i u svojoj pohabanoj trenirci i majici s pokojom rupom bauljaš po toj kući i pokušavaš se osjetiti kao "gospođa"?
Žena.
Koji je to prag koji prijeđemo i odjedanput, iz radoznalih,  otvorenih, veselih, prpošnih i vječno nasmijanih djevojčica pretvorimo se u frustrirane, ogorčene, svadljive i nadrkane rospije?
Poanta je u Nadi.
Nije to Nada, moja susjeda s austrijskom penzijom, koja je vesela trostruka udovica i koja još uvijek subotom uvečer ide u "Štalicu" na plesnjak u potrazi za 4.-im sretnikom ( ili ne-sretnikom, ovisi s čije točke gledišta uzmemo,  jel` ;) ). Koja je u poznoj dobi sebi kupila Smarta i vozi se k`o Nikki Lauda našim seoskim puteljcima, a limari i lakireri veselo trljaju ruke jer im je Nada najvjernija mušterija.
Njen sin je neka faca pa je i ona faca. 
Obitelj faca.
Za razliku od mene, ŽENE, koja se ne usudim sjesti u svoj auto jer 10 godina nisam ništa osim kemijske i kuhače držala u rukama, a kamoli volan, mene kojoj je posljednji izlazak onak` za ozbač bio davne neke prethistorijske godine i od maglice alkohola sjećam se samo presoljenog odojka koji smo mi ekipa nabadali u autu tog davnog, prethistorijskog Badnjaka. 
Btw, u prethistoriji se Badnjak nije slavio. Onda mora biti da je to bilo negdje u ovom tisućljeću  :)
Riječ je o nadi.
Čak ni wikipedija nema definiciju tog osjećaja. Nema. Ne postoji.
Zašto onda dozvoljavamo sebi da se nadamo, ako je i sama riječ toliko nedefinirana, skoro pa nepostojeća. izmislili su je ljudi da bi se hvatali za nešto. Naravno da je ženskog roda. Mladi dečkići se hvataju za mamine suknje. Kad odrastu love gaćice svojih cura. Kad ostanu sami - imaju Nadu. Tko je uopće izmislio taj (nepostojeći ) osjećaj? Bit` će neki namušeni, bradati, ljuti muškarac razočaran u ljubav, svijet i ekosustav!
Tako smo od malih nogu zadojeni tom nepostojećom i imaginarnom "Nadom".
Kada si djevojčica ili djevojka, ljubiš, voliš, grliš, sanjaš - nadaš se. Koliko razočarenja prođeš samo u pubertetu?!
Kompleksa i nesigurnosti, strahova i sumnji, nevoljenosti, osjećaja nepripadnosti.
ali sve to nekako zaližeš i i dalje si prpošna,vesela, trknuta i hihotava.
Sve je "take it easy".
Prijeđeš taj neki prag i preko noći shvatiš da si žena. Kruta, hladna, cinična. Rospija. 
Nema Nade. 
Uljuljkana u svoj svijet, nekad siv,  nekad žut, Bajaga je to lijepo opjevao, smiješ se rijetko, cerekaš se još rjeđe, plešeš tu i tamo, ali sve češće se stapaš sa svojim zelenim viklerima, pljugom u ustima i foteljom. 
Toneš...
Zahvaljujući prstu sudbine, spletu raznih okolnosti, nečemu trećem dogodi ti se u životu tračak. Zraka. 
Hop!
Poskočiš iz svojeg sivog žutila, razbacaš viklere po podu, potegneš iz boce Jack-ija i baciš bademantil kroz prozor. Nabaciš na oči ružičaste, ma što ružičaste, šarene čovječe naočale i odjednom svijet izgleda - kako?
Pa upravo onako kako je izgledao...onda...davno...dok je Nada suegzistirala u tvom djevojačkom srcu. Dakle, nije fikcija. Nije iluzija. Svijet jest tako izgledao. 
Dok još nisam bila žena?
Ili?
Kad je svijet prestao tako izgledati?
I zašto sada opet izgleda sivo-žuto?
Zato što je djevojčica glupa.
A žena je - pametna??
Ne, nije pametna. Samo je djevojčicu zaključala u tamnicu jer djevojčica osjeća. Voli. Ljubi. Smije se. Nada se.
A to žene NE RADE!
Zrele, odgovorne, stabilne i promišljene žene i majke su upravo to. What you see is what you get.
Sve ostalo je dječja tričarija.
Pa i ta stupidna ljubav, leptirići,  balončići, smijeh za koji znaš da će nestati, vrskavost koja će odlepršati poput maslačka i nada...koju nikada nije ni trebalo dignuti iz pepela. 
Čemu kada ionako ne postoji??? 
Riječ koja nema značenje, a znači toliko puno.
Dakle, kada se eto, stjecajem okolnosti ta koka Nada ponovo pojavi u našim srcima, djevojčica se nekako izmigolji iz svoje samice i njih dvije, Nada i djevojčica naprave totalni kuršlus u našim glavama. Trbusima. Životima. 
Djevojčica pjeva i pleše, mrda dupetom dok sprema knedle od šljiva ili marelica, ponovo vrti stare pjesme, gleda stare slike i ceri se ŽENI u facu. Žena je bjesna. Jer je pametna. Jer zna kamo to sve vodi. Ali djevojče je neumoljivo pa katkad primi ŽENU za ruke i zavrti je u ritmu glazbe. Samo katkada obje se smiju i valjaju po podu od urnebesa. Samo ponekad ŽENA dozvoli da ju preplavi Nada i da se sve tri, djevojčica, žena i Nada - sjedine. Energija je posvuda. Zafrkancija vodi dan koji plovi na rijeci prpošne i neiscrpne radosti.
Ali ipak je iscrpna. Jer se napaja iz Nade. A Nada je, znamo svi - k...a :)
Pa kad nam život, realnost, lupi šamarčinu da se osvjestimo, kada nas okolnosti, iste one slučajne i kvazi višesmislene konačno probude, ŽENA osjeti sram.
Nelagodu.
Svu glupost naivnosti.
ŽENA opet zaključa djevojčicu u tamnicu i po n-ti put joj objasni da je za obje bolje da ona tamo i ostane. Ništa joj ne fali u tamnici. To je više poput penthausa. S pokojom pukotinom u zidu emocionalne ličnosti, ali nema veze, telka je 128`, kavijar i šampanjac uvijek servirani. 
I pokoja knedla od šljiva.
ŽENA objasni djevojčetu da je za mentalno, duhovno i fizičko zdravlje obje najpametnije da ova više nikada ne izađe.
Jer ni ona ni ta imaginarna Nada ne nose ništa dobro ni pametno.
ŽENA je nakon svega slomljena, rasparana, pokidana. Komadići su joj rasuti po rivi i morski valovi moče, kao suze, dio po dio nje. Sol ju peče. Pjena ju ozljeđuje. Krvari iz svake svoje pore, a i te dosadne suze opet joj umivaju lice koje je naviklo biti suho. Već tisućljećima suho. Toliko suho da se tješi da su joj oko očiju bore smijalice, a u biti je kao raspukla zemlja žedna vode. I opet ta usrana bol gubitka...Gubitka nečega što i nije bilo njeno. Gubitka nečega što niti ne postoji.
Nada.
Sad se lijepi dio po dio, komad po komad, sastavlja i spaja, zašiva rasparane šavove sebe same samo zato jer si je dozvolila da bude - glupa.
Zbog riječi koja ni vlastitudefiniciju nema.
Tako joj i treba...