Otkad znam za sebe gledam u tebe i vrištim za tvojom ljubavlju...tvojim dodirima...tvojim osmijehom koji ti se zrcali u biserno plavim očima prema svima...osim prema meni.
Gledam u tebe kao u božanstvo drevnih naroda, klečim, padam, trgam kožu svoju od muke što me prezireš, od jada što tvoje oči skreću pogled od ove bijede koja se imenom mojim zove.
Iz usta mojih izlaze krikovi, nečujni urlici srca iskidanog na komadiće, krikovi ranjene životinje koje zaglušuju listovi biljki mesožderki usred vlažne,zagušljive i tako ženstvene prašume tvoga bića u kojemu se gubim...tisućljećima...eonima...
Molio sam da me pogledaš, da me dodirneš, da tvoji prsti pletu mrežu oko mojih uvojaka, da se tijelo tvoje saplete oko moga uzdrhtalog i da zajedno budemo jedno...da se žice naših duša obgrle u cjelinu koja treperi sve do zvijezda, u beskonačnost...
Znaš li kako sam želio da osjetim u jednoj tvojoj riječi da pripadaš meni'
Jesi li svjesna koliko sam te htio?
Sve samo s tobom...
Tvoja hladnoća me opčinjavala, tvoj cinizam budio vatru u meni, tvoja krutost dovodila do ludila...
Vjerovao sam da se ispod svega toga nalazi zarobljena lava, užarena, neukrotiva, ona lava koja nosi i guta sve pred sobom...
Stvarno sam želio da me voliš...
Izgubio sam sebe u tom htijenju, sve prilagodio tebi i tvojim svjetonazorima uvjeravajući se da sam ništavna budala, slabić i mlakonja koji se ne snalazi u rijeci života, dopustio sam ti da uđeš u moju glavu i izmiješaš moje stavove, promućkaš ih i ispljuneš.
Dozvolio sam ti da me slomiš i da me kreneš sastavljati iz početka po svom ćeifu. Da od mene napraviš "lego" - kreaturu koja gleda samo u tebe i, dok ti samozadovoljno trljaš ruke i smješkaš se ponosno, ja više ne postojim.
Poklonio sam ti svoje dostojanstvo, svoj duh, svoj razum doveo u pitanje radi sukobljenih svjetova kojima kročimo ti i ja, kao dva potpuno različita planeta, sve sam svoje odbacio da bi me ti ispunila svojim.
Bila si mi točka oko koje sam se vrtio kao pčela oko nektara mirisnog cvijeta.
Sve sam zelio s tobom...obitelj, dom, djecu...zelio sam biti tvoja stijena, zelio sam da me zelis...da me ljubis...da disemo kao jedno...da budemo ne ti i ja nego cjelina jedna spojena od dva bica...
Zivot me pljusnuo.
Jedno jutro.
Jedno poslijepodne.
Jedne noci.
Pljusnuo me tako energicno i tako nesmiljeno da sam se probudio prestravljen. Kao da sam prozivio stvarnu nocnu moru, onu u kojoj pokusavate pobjeci, ali vas noge ne slusaju...
Sram me.
Sramim se samoga sebe.
Sramim se jer si bila u pravu.
Nistavan sam.
Slab.
Kukavan.
I bolje da me nisi voljela.
Ne zasluzujes ti to.
Sada, eh...igra je to samo...valjda me sada volis...ipak ja sada to vise ne trebam...
Koliko me sram svoje mlitavosti toliko se gnusam tvojih dodira.
Koliko me uzasava moje dno toliko mi se zeludac okrece na tvoje "volim te".
Koliko u meni "kuha" spoznaja o oslobodjenju toliko me zeste tvoje spone oko mojeg prstenjaka.
Najvise od svega - povraca mi se sto sam pristao igrati ovu uvrnutu igru koja se ljubavlju naziva...isprika mi je krhka, nisam bio svjestan da se igramo...
