Umoran sam od ljubavi…toliko iscrpljeno i suho osjećam nalete vazda nanovo…nalete ispraznog „volim te“ koji ne donosi ništa osim što neprekidno očekuje i konstanta mu je uzimanje…
Ne postojim više…
Ubila me „ljubav“…
Kao da sam kilometrima duboko ispod zemlje zakopan i sam u crnilu i oporom okusu blata u jeki čujem riječi „volim, ljubim, nedostaje“, a u meni bol jer te riječi udaraju nemilice o moja prsa poput bata za meso po šniclama spremnima za pohanje.
Boli me ta „ljubav“.
Ona očekuje…
Ona krade kao tat usred tamne noći u kojoj su zvijezde oblacima sakrivene  i njihov ne-sjaj zamračuje pokrete lopova.
Ona ubija poput asasina nožem ravno i precizno duzinom grkljana.
Ona usisava u sebe kao gladan vakuum beskonačnog centrifugalnog svemira.
Ona proždire sve pred sobom poput tenka koji svojim gusjenicama sravna sve živo i neživo bez ijedne emocije i straha.
Ona je nesmiljena i okrutna.
Ona je diktator.
Tiranin nove ere.
Zlo mi je od te „ljubavi“.
Dok ležim pod zemljom, mrtav-hladan, osjećam kako mi se želudac ritmički okreće u skladu s okretanjem Zemlje i podrhtava u meni poput naleta potresa.
Umoran sam i ubila me „ljubav“…