Ispuhalo se...jednostavno, kao balon kad pusti zrak iz svoje nutrine pa se smežura kao naborana koža Tibetanske stogodišnjakinje. Na koncu i ne bijaše ispunjen zrakom već maglom praznih obećanja. 
Ispraznilo se, kao škrinja s duatima iz nekog starog, prašnjavog vremena dijametralno suprotnoga našemu. Na koncu, ti dukati i ne bijahu dukati već samo zlatnom bojom oslikan komad željeza koji nadobudni alkemičari nastojaše pretvoriti u plemenitu kovinu.
Istopilo se...postepeno, kroz riječi, one prazne riječi koje u momentu zvuče toliko kompletno, a u sebi ne nose ništa osim zaglušujuće šupljine bez odjeka. Kao kockica leda pod naletom zrake sunca dok za sobom ne ostavi samo mokar trag te doskora i on sam ne nestane, osuši se mjesto na kojem bijaše kao da nikad ni postojao nije.
Nestade...sigurno i konačno poput duge koja svojim bojama okupira sivilo kišnoga dana proliveno svijetom i onda se stopi sa oblacima i postane plavetnilo neba kao da je nikada nije ni bilo...
Možda i nije...
Možda si ti bila samo produkt mog uma toliko željnog tvojih boja i topline tvojeg mirisa. 
Umislio sam, možda, da si ti - ta.
Toliko htjedoh da ti budeš "ta" pa sam te stvorio u svom srcu dajući ti najsavršenije osobine, najljepše boje i uhu najugonije melodije.
Želio sam da budeš moja duga, moja stijena, pjena vala koji me oplakuje nježno svom svojom vrelom mekoćom, podatna i zaljubljena samo u mene.
Sam sam si kriv...
Gledajući u tebe vidio sam ono što sam želio vidjeti. Sve sam slike posložio u svome htijenju i projicirao ih na van, k tebi.
I da si bila plavuša, ja bih te volio crnku.
Da si bila niska, ja bih te ljubio visoku.
Da nisi postojala, ja bih te stvorio.
Zašto sam uništio vlastitu sliku, neznam...
Možda volim patiti. 
Stvarati kule od karata pa ih svoljevoljno rušiti. Kreirati iluzije pa se šamarom buditi.
Možda sam mazohist.
Možda sam brutalan.
Možda jednostavno igram igru opsjena s vlastitim srcem...
Možda te nikada nisam ni volio...