Možeš reći da me danas "prebacilo" - rasentimentalisalo.
Možeš reći da me ovakvu nisi očekivala, ali znam da nećeš jer - ti znaš. I moje "očekivano" i moje "neočekivano".
Moje tame i moje svjetlosti.
Moja svitanja i moje sutone. Dugo mi nije bilo jasno - zašto?
Danas znam...Ljubav je to. Ona ljubav satkana na povjerenju i poštovanju.
Znam da poskrivečki pratiš moje pisane uratke.
Znam da ćeš se prepoznati u svakoj mojoj riječi.
Interpunkciji.
Bez komentara.
Bez napuhivanja.
Bez javne promidžbe.
Sjećam se kada sam te prvi put vidjela, pomislila sam da si najljepša djevojka na planeti. Ono što si ti za mene pomislila govori dosta o našoj mladenačkoj nesigurnosti. Reče mi jednom:
"Kad sam te ugledala na ulazu u zgradu pomislila sam: "Oh, evo mi konkurencije.""
Iz tvojih prelijepih usta to je bio najljepši kompliment koji sam ikada do tada dobila. I to od žene.
?!
Znamo obje kakve su žene. Tračare, ljubomorne, sebične i onako..."fufaste".
A nas smo dvije bile sve to, također, samo nikada jedna prema drugoj.
Dijelile smo sve.
Odjeću, šminku, hranu, cigarete, pelinkovac i ... dečke. Nije bio problem ako nam se sviđao isti frajer. A još manje ako smo se obje sviđale njemu.
Sjeti se N..., majko moja mila...
I koliko god bile fufaste" mi smo se s dečkima družile isključivo zato jer su bili bolja i iskrenija ekipa od cura. One su stalno plakale, kukale, cmizdrile i bile plahe poput leptirića.
I ti si bila plaha...ali onako, jednostavno plaha.
Danas si mi rekla da neke kvalitete koje ja imam voljela bi posjedovati ti. I ja bih voljela imati tvoje, draga. Ženstvenost, plahost, nježnost, strpljenje i toleranciju. Fali mi toga. Onako - kronično.
I kao što ti rekoh, mnoge stvari ovih 20 godina su mi znale dignuti tlak. I tebi također. Jer smo toliko različite, a u srži naših bića - gotovo iste.
S tobom nije problem biti kukavica. Ne sramim se svoje neodlučnosti. Ne prezireš moju nesigurnost. Ne prozivaš moje analize.
Isto to dobiješ zauzvrat.
Jer prijatelji nisu tu da bi nas patronizirali.
Prijatelj je osoba koja te poznaje i USPRKOS tome ti ostaje vjerna.
Nikada nismo prestari za to da nas muče sumnje i strahovi.
I, znaš mene, s godinama sam se distancirala od ljudi. Nije samo s godinama. Nekako otkako sam se izlegla ne vjerujem ljudima. Ti razmiješ i znaš zašto, ali ti vjeru u ljude nikada nisi izgubila. Zato ti imaš širok krug "površnih" prijateljstava. I sa svima možeš. Popiti kavu. Popričati. Smijati se.
Ja ne.
Tražim dlaku u jajetu.
Čačkam po ljudskom karakteru dok ga ne raščlanim na "proste faktore" i ako mi nešto zasmrdi okrećem se i idem. Ne zato što sam ja "bolja". Nego zato što mislim da sam "lošija".
Paradoks, zar ne?
A s tobom je sve bilo prosto jednostavno. Nisi idealna, kao ni ja. Kao što si danas rekla:
"Od nas dvije dalo bi se sklepati jednu pristojnu ženu."
Ipak, koliko god bilo teških trenutaka ti i ja smo konstanta već 20 godina. S onom jednom rupom...Ne volim je se ni sjećati...Sva sreća pa si tolerantna. Pardon, dvije rupe...Sjeti se pelinkovca, "Đoke" i jeftine prodaje prijateljstva. Na svu sreću, pelinkovac je prošlost.
Poštovanje, mila moja. To je ono što nas drži. Od samih početaka. Poštuješ moju divlju narav, moju tvrdoću, isključivost, bahatost i odrješitost. Moju brutalnu iskrenost. Moju bol. Poštuješ moju rezerviranost i netrpeljivost prema slabićima iako sam i sama slabić. Neka...pred tobom mogu biti i stajsko gnojivo, znam da bi me lopatom pokupila i spremila u kantu sebi za uspomenu usprkos neumoljivom smradu. Poštuješ moju kuknjavu i moje psovke. Poštuješ moje ruganje nad tvojim problemima i smiješ se zajedno samno mojoj i svojoj gluposti. Rugaš se samnom. Sebi. Meni. Oduvijek.
Dvije ptice rugalice.
Ja poštujem tvoju otvorenost prema meni. Tvoju nježnost i dobrotu. Tvoju ranjivost i tvoju osjećajnost. Tvoju neiskvarenu suštinu i tvoje JA. Nisu te uspjeli pokvariti ni ljudi ni život ni svijet. Nisi oko sebe izgradila bedeme nedodirljivosti kao neki ( čitaj: ja ). Jednostavno ostala si TI.
Danas smo kao ozbiljnije. A opet nismo niti malo.
Zapele smo na onoj 16-oj godini i napuštenim vagonima na Glavnom kolodvoru, ostale smo zarobljene pred Zet-ovim kontrolorima u suzama naričući kako nas ne smiju kazniti zbog švercanja jer "mi nemamo tatu". Zaspale smo kao Trnoružice na Hitnoj u Draškovićevoj kada smo "vidno alkoholizirane" došle zašiti tvoju ruku pjevajući Sevkin pjesmuljak:
"Lijepa li sam, mlada li sam, ali sretna nisam, nisam..."
Zapele smo, ljube...
Iskačući kroz prozor u 03h ujutro bježeći na piće s potpunim strancima brinući se hoće li nas silovati, a mi se nismo istuširale.
?!?!
Nikad nemoj razviti film sa slikama iz studentskog doma u Zagrebu, naročito ako ijedna od nas postane poznata. Zamisli da postanem neka faca na političkoj sceni pa svojim fotkama zasjenim sve ove lopine i alkose koji nam vode državu?
Ostale smo priklještene u pivnici na Tomislavcu ljubeći se sa danas poznatom facom, a tada momčićem kojeg smo branile od agresivnih pripadnika njegovog spola prepunih testosterona i - ljubomore.
Stvarno smo zapele, mila...
Ipak, eto, s godinama možda u naše živote uskoče raznorazni pokušaji novih prijateljstava. U mom slučaju svaki završi - fijaskom. Što i nije čudno s obziorom na moju isključivost. Jbg, ne mogu si pomoći. Kad mi je grč u želucu onda mi je grč u želucu. I ti to znaš. Ipak, socijalna smo bića, a ja se očito sa tim aspektom naših života ne znam nositi. Meni se neda. Umorna sam.
I zato ti želim reći - hvala.
Hvala ti što znam da si i ti zahvalna na meni.
Vidiš, bez preseravanja ja znam da i ja tebi značim isto što i ti meni.
Zar nije to divno?
To je prijateljstvo.
Kako ono kažeš:
"Ja da napravim neko sranje, generalno, znam da tebe mogu nazvati i da ćeš me razumjeti."
Dvije toliko različite žene, a dušama gotovo potpuno iste. Životima preklopljene, iskustvom sastavljene, nikada rastavljene.
Ljubim te.
Nema komentara:
Objavi komentar