Kada zaspem, ne nosite mi cvijeće...ne slažite aranžmane koje ne možete platiti, bukete koji vrište basnoslovne cifre za koje morate dizati kredite, a cvijeće ionako vene...suši se...umire...tamo na hladnom, grubom, iako vješto isklesanom kamenu koji nosi moje ime, ali tamo ne spavam uistinu ja...
Kada usnem snom iz kojega me više ništa neće prenuti nemojte me ispraćati jer tamo gdje ja idem vi ionako ne možete...ne slažite kolone turobnih lica, zavijeni u crno, maramica mokrih od suza...te suze nisu moje suze...te suze nisu suze nedostajanja - ionako...
Ja vas od osjećaja krivnje ne mogu osloboditi. A ako vas suze "peru" odite na nečiji drugi ispraćaj...ja vas na svoj nisam pozvao...
Kada odem nemojte me se sjećati...ja od sjećanja ni živio nisam...Ne pričajte o meni lijepe riječi, ne hvalite me, ne dižite moja djela u nebesa...jer...dok sam bio među vama lažne žene su me ljubile, muškarci se mlitavo rukovali samnom, stare dame me gledale s podsmijehom...Omalovažavali ste moje izbore, ušutkavali moje riječi, meli mnome moju prošlost, rugali se mojim ožiljcima...U zubima ste držali moje srce i cerili se otkucajima njegove ljubavi.
Kada usnem, nemojte svirati tužne pjesme zamnom...meni je zaista dosta tužnih pjesama...prate me od trena kada sam prvi put udahnuo...znam svaku naizust i prelijeva se čaša tih melodija...
Umorna je ova duša - rekao bi Oliver...
I ja sam umoran...
Ne želim povorke, ne želim suze i posljednje "zbogom", ne želim nikoga u trenutku oslobođenja jer, zaista, nikoga nije bilo ni u trenucima moje sputanosti...
Ne želim ni da me se sjećate...
Ne želim da me volite kada me ne bude jer ljubav ionako nije za one koji spavaju...
Ljubav je bila za one koji stoje nošeni valovima svojih emocija...one kojima bura mrsi žive kose njihovih srdaca...za one koji na vrelu života crpe ljubav ljubavlju...
Ne dolazite k meni, ja želim biti sam...zaista želim usnuti sam i odspavati san u naručju Ljubavi koja me željela...
Ne radite hvalospjeve o mom životu...ignorirajte me...ne obazirite se ni na moju sjenu...ja ne želim da mi se i imena sjećate...
Ja od sjećanja nisam ni živio...
Pustite me da spavam...da snivam na vrhuncima vlastitog smiraja i da se stopim s Mirom bez poimanja svoga bića i da se odmaram na mirisnoj livadi sna u kojima za vas mjesta nema...
Volio vas jesam...
I voljet` ću vas i u svome snu...
Samo me ne ometajte svojim naricanjima i umjetnim žalovanjima...Ja vas razumijem...I puštam vas...
Pustite i vi mene... 

 

SRODNA DUŠA

„Kako si znao da ću biti ovdje?“
„Zvala si me, dušo. Došao sam čim sam čuo.“
„Zvala sam te? Ne sjećam se da sam ikoga zvala.“
„Oh, ali jesi, zvala si me. Krik tvojeg poziva bijaše toliko snažan da je odjeknuo bespućima galaksije odbijajući se o planete poput kakve zvučne loptice za tenis.“
„Lažeš. Nisam glasa pustila. Zašto istresaš laž preda me, pretvarajući je u istinu koja je  nemoguća?“
„Ma nemoj? A tvoje suze? Misliš da suze ne ispuštaju zvuk? Zar zaista misliš da se ne čuje  kada ti oči preplave te slane kapi i počnu ti kliziti po obrazima, nosu, usnama dok se konačno ne umire na tvojem vratu ili ulegnuću među grudima i tamo konačno presahnu? Nemoj mi reći da si uvjerenja kako su suze bezglasne, tupe, prazne, mrtve; samo „suze“?
Dopusti da ti objasnim jer je čuđenje na tvom licu gotovo jednako čuđenju djeteta pri prvom susretu sa svojim nožnim prstima. Ti, kao i ono, ne možeš skriti niti jednu svoju emociju. Zrcale ti se u očima poput lopočeve sjene koja se u noći punog mjeseca prelijeva zelenom površinom dubokog jezera. Ocrtavaju ti se u borama između tvojih vješto iščupanih obrva pa čak se i svaka svijetlo smeđa pjegica na tvome licu njiše u ritmu bijesa, tuge, radosti, sjete i, vjerovala ili ne, ljubavi.“
„Ne vjerujem u ljubav. Ljubav ne postoji. Ona je izmišljotina kojom se želi manipulirati tuđim srcima. Kako možeš na mom licu vidjeti nešto što ne postoji?“
„Samozavaravaš se. To ti ide jako dobro. Verbalno, naravno. Ali kako ti već rekoh, ti si jedna od onih koji jednostavno ne znaju nositi svoje maske. Imaš ih pri ruci. Ali draga, tvoje lice tako proguta jednu od tih koje staviš na nj. Ti nisi to što govoriš. Ti nisi to što ti izlazi iz tih prelijepih usta i taj jezik kojim tjeraš one druge; on, on te ne određuje. Zaogrnuta si u strah. Ali znaš, ljubav je odvajkada pobjeđivala strah. To što ti tvrdiš da ne osjećaš ljubav, to ne znači da ju zaista ne osjećaš. Jer ja ju vidim. U kutovima tih usana. U tvom prćastom nosiću. U načinu na koji ti kuca srce. Ja te vidim. Nego, gdje sam ono stao?“
„Na vrištanju mojih suza, možda? Kako takav pametnjaković poput tebe može zaboraviti tijek vlastitih misli?“
„Heh, vrlo dobro. Poznajem kapacitet tvoje memorije, usudio bih se usporediti je sa slonovskom. Ti si poput beskonačnog hard-diska, mislim, tvoje pamćenje kao da nije uvjetovano limitima. A dakako, tvoj cinizam je pravi „melem“, onaj ljuti. Pametnjakovićko.
Suze, da, to nepresušno vrelo čiji izvor jest duša iako mu nitko ne može odrediti lokaciju pa opet iz njeg izvire bujica slanih, vrelih, iscrpljujućih kapi. I ja svaku od njih čujem, svaka mi se obraća i zove mojim imenom.“
„Koje je tvoje ime?“
„Polako, mila. Doći ćemo do toga.“
„Nastavi.“
„Dakle, nije uvijek tako, to sa suzama. Ne čujem svačije suze. Ne čujem ničije suze, u biti. Samo tvoje, dušo. I vidiš, one znaju moje ime. Šapću isprva, zatim dozivaju, a na koncu im se krik stopi s valovima koji trepere u mojoj duši. Mi postanemo jedno. Tvoje suze i ja. Svaki put kad iz tebe krene bujica u meni počinje zvon trilijuna sitnih zvonaca, treperavih, svijetlećih lampiona koji se sudaraju i proizvode zvuk kojim me dozivaš. Dozivaš me, dušo, svojom tugom. Ah, mila, tvoja je tuga toliko glasna i neopisivo prodorna. Tako intenzivna da njezin zvuk zaposjedne cijelo moje biće i ja tada osluškujem.“
„Ova priča postaje sve čudnija. Ne poznajem te. Ti ne poznaješ mene. Zašto onda čuješ samo moje suze? Samo moju bol?“
„Tebe volim, jedina. Valjda još od pamtivijeka. Moja se ljubav prema tebi valjala od nastanka amebe pa sve do prvih ljudi. Homo sapiensa. Ona je vječna.“
„Ali TI nisi vječan. Samo si običan smrtnik, kao i ja. Tko si?“
„Ako JA i nisam vječan, to ne isključuje vječnost ljubavi, zar ne? Ona se ne rađa i ona ne umire. Ona jednostavno JEST. Ponekad spava, dok ju ne probudi nečiji osmijeh. Katkada stagnira u vremenu i prostoru, lebdeći besciljno,dok ju ne aktivira spajanje nečijih usana u slatki trenutak poljupca. Živa uvijek, poput povjetarca. Strujanja zraka. Života.“
„ Ali, zašto baš ti? Odnosno, zašto baš ja? Kako ti, svjetlosnim godinama udaljen, kilometrima bespuća i nepreglednim valovima, čuješ mene koja te ne poznajem čak ni na javi, a kamoli na ovom putovanju stazom mojeg sna?“
„Zamisli mila kada bi postojala mogućnost da se svi ljudi poznaju, čak i prije nego što su rođeni? Misliš li da bi to bilo moguće? Ako nas je Stvoritelj poznavao prije nego smo začeti, zašto jedni druge ne bi mogli poznavati tamo negdje Gore, gdje Netko vidi sve? Kada bi naša duša, u veličanstvenom trenutku svojeg oblikovanja oko sebe raspoznavala sve također oblikovane duše i prema njima gajila određene sklonosti, odnosno simpatije? Nježnost? Bliskost? Ljubav? Jer tamo Gore ionako drugih emocija i nema.“
„Kako misliš, nema? A što je sa zavišću, ljutnjom, mržnjom?“
„Ah, to su „ljudske“ emocije. Osjećaji čistih duša podrazumijevaju samo i isključivo ljubav. Nema egoističnih strasti. Nema rivalstva i težnje za moći. Nema natjecanja tko je bolji, ljepši, uspješniji. Nema ratova između čovjeka i čovjeka. Nasilja ni u kojem obliku. Nema, dušo. Kako bi i moglo biti kada tamo Gore nismo zadojeni „mlijekom“ ega i svih njegovih supstanci koje nas hrane da budemo bijesni, ogorčeni, ljutiti, „povampireni“? Potpuno smo nagi, izloženih srdaca kroz koja se vidimo onakvima kakvi smo i zamišljeni. Čisti. Zamišljeni i stvoreni smo – čisti.“
„Ali ako svaka duša osjeća ljubav prema drugim dušama, kako to da čuješ SAMO mene? Kako to da VOLIŠ samo mene?“
„Ha, nisam ti rekao ključnu stvar. U trenutku stvaranja svaka duša dobije svoj par. Mora dobiti svoj par. Svaka stvar na svijetu, svaka, ima svoj par. Zašto bi bilo drugačije s dušom?“
„To sam već negdje čitala. Par očiju. Par ruku. Par nogu. Muško – žensko. Svjetlo – tama. Noć – dan. Mjesec – sunce. Sve  ima svoj par, koliko god bili u kontrastu. Čak mi se to čini logičnim. Stvari se ne moraju nužno slagati da bi se poklapale i činile jedinstven sklad.“
„Bravo, jedina. O tome ti i pričam. Sve je stvoreno da bi imalo svoj drugi dio. I da bi stvari funkcionirale kao savršeni kotačići fantastičnog mehanizma. Svijeta.“
„Želiš mi reći da sam ja tvoja srodna duša? Kako ti to znaš? Zašto ja to ne znam? Po čemu ti možeš znati, a ograničen si ljudskim spoznajama kao i ja? Po čemu si ti drugačiji, produhovljeniji, otvoreniji od mene?“
„Samo po sjećanju, dušo.“
„Sjećanju?“
„Ja se tebe sjećam. Ti se mene tek trebaš sjetiti. Nije nikakva produhovljenost u pitanju. Nikakav „viši stupanj“ i ostale trla-baba-lan priče.  Ako mi dopustiš, pomoći ću ti.“
„Zašto držiš taj zumbul u ruci?“
„Zar ti nije on omiljeni cvijet? Zar te njegov miris uvijek iznova ne sjeća na nešto, a sama ne možeš odrediti u koje te to davne priče nosi? Zar nisi ti žena koja ne voli brati cvijeće jer joj je žao njegova ugibanja u vazi, ali brojne lukovice zumbula postavljaš po svuda usprkos činjenici da od njegova intenzivnog mirisa ne možeš zaspati?“
„Koliko dugo me već pratiš?“
„Heh, pratim te čitav život. Čitavo snivanje. Pratim te poput sjene otkad pamtim. Mogu ti opisati kada sam te prvi puta vidio, onako prozirnu, neopipljivu, vjetrovitu. Lebdjela si uza me. Smiješila mi se. U tvojim očima, očima srca, vidio sam svoj odraz i začudio se izrazu lica, lica mojeg srca. Vikalo je u radosti. Ljubilo u milovanjima tvojeg pogleda. Osjetilo da ti pripada. Da si ti njegov dio. Pomiriši cvijet.“
„Obožavam ovaj miris. Tako me...razgaljuje. Skida sloj po sloj mene i čini me – nagom. Zašto se odupirem tom svlačenju? Zašto ne dozvoljavam da me oslobodi kad imam osjećaj da mi je sloboda na dohvat, hm, nosnice?“
„Bojiš se, ljubavi. Bojiš se boli iako je ona još jedino što te veže za tamnicu straha. Kada se prestaneš grčevito držati straha od boli, paradoksalno je, upravo će te bol učiniti slobodnom. I onda ćeš se sjetiti. Pusti mirisu da te nosi. Primi moju ruku i kreni za mnom. Osjećaš li?“
„ Ako je osjećaj riječ koju tražim, da. Je li ovo stvarno? Ovaj prostor u kojem plovimo na ljubičastim laticama kao jedrenjacima? Praznina? Svjetlo koje grije kao majčin zagrljaj? Tamo nešto treperi. Što je to?“
„Približimo se pa ćeš vidjeti.“
„Možda počnem plakati. Ovo svlačenje me počinje boljeti. Je li to dio putovanja?“
„Pusti mirisu da te skida. Vjeruj mi, boljet će još samo trenutak, a onda više ništa, osim ljubavi kojom si stvorena, ostati neće.“
„Iskreno se nadam. Vidiš da sada već grcam u suzama. Šminka mi se rastapa na licu. Izgledam groteskno.“
„Prelijepa si, jedina. Toliko si lijepa da ne mogu gledati u tvoju ljepotu jer me preplavljuješ do granica izdržljivosti.“
„To smo ti i ja, zar ne?“
„Ti reci meni.“
„Da. To jesmo ti i ja, zaista. Ovo je divno. Gdje su moje suze? Gdje je moja tuga? Moram li osjećati sram jer sam gola?“
„I ja sam gol, ljubavi, zar nisi primjetila? Ah, da, tek me sada zaista možeš vidjeti. Znaš li moje ime?“
„Znam, jedini! Sada znam! Tvoje ime sam - JA.“