Kada zaspem, ne nosite mi cvijeće...ne slažite aranžmane koje ne možete platiti, bukete koji vrište basnoslovne cifre za koje morate dizati kredite, a cvijeće ionako vene...suši se...umire...tamo na hladnom, grubom, iako vješto isklesanom kamenu koji nosi moje ime, ali tamo ne spavam uistinu ja...
Kada usnem snom iz kojega me više ništa neće prenuti nemojte me ispraćati jer tamo gdje ja idem vi ionako ne možete...ne slažite kolone turobnih lica, zavijeni u crno, maramica mokrih od suza...te suze nisu moje suze...te suze nisu suze nedostajanja - ionako...
Ja vas od osjećaja krivnje ne mogu osloboditi. A ako vas suze "peru" odite na nečiji drugi ispraćaj...ja vas na svoj nisam pozvao...
Kada odem nemojte me se sjećati...ja od sjećanja ni živio nisam...Ne pričajte o meni lijepe riječi, ne hvalite me, ne dižite moja djela u nebesa...jer...dok sam bio među vama lažne žene su me ljubile, muškarci se mlitavo rukovali samnom, stare dame me gledale s podsmijehom...Omalovažavali ste moje izbore, ušutkavali moje riječi, meli mnome moju prošlost, rugali se mojim ožiljcima...U zubima ste držali moje srce i cerili se otkucajima njegove ljubavi.
Kada usnem, nemojte svirati tužne pjesme zamnom...meni je zaista dosta tužnih pjesama...prate me od trena kada sam prvi put udahnuo...znam svaku naizust i prelijeva se čaša tih melodija...
Umorna je ova duša - rekao bi Oliver...
I ja sam umoran...
Ne želim povorke, ne želim suze i posljednje "zbogom", ne želim nikoga u trenutku oslobođenja jer, zaista, nikoga nije bilo ni u trenucima moje sputanosti...
Ne želim ni da me se sjećate...
Ne želim da me volite kada me ne bude jer ljubav ionako nije za one koji spavaju...
Ljubav je bila za one koji stoje nošeni valovima svojih emocija...one kojima bura mrsi žive kose njihovih srdaca...za one koji na vrelu života crpe ljubav ljubavlju...
Ne dolazite k meni, ja želim biti sam...zaista želim usnuti sam i odspavati san u naručju Ljubavi koja me željela...
Ne radite hvalospjeve o mom životu...ignorirajte me...ne obazirite se ni na moju sjenu...ja ne želim da mi se i imena sjećate...
Ja od sjećanja nisam ni živio...
Pustite me da spavam...da snivam na vrhuncima vlastitog smiraja i da se stopim s Mirom bez poimanja svoga bića i da se odmaram na mirisnoj livadi sna u kojima za vas mjesta nema...
Volio vas jesam...
I voljet` ću vas i u svome snu...
Samo me ne ometajte svojim naricanjima i umjetnim žalovanjima...Ja vas razumijem...I puštam vas...
Pustite i vi mene...