Mislio sam na tebe.
Posljednjih godina neprestano sam mislio na tebe, na nas.
Posljednje godine prožete su mislima i snovima o nama.

Slab sam na riječima, gotovo koliko i na djelima, možda još i slabiji.
Ponekad mislim da moje srce i moja usta žive odvojene živote. Žive u različitim svjetovima
Pripadaju suprotnim galaksijama.
Riječi nikako ne izlaze iz mojih usta. Iziđu iz srca, dođu do mojeg mozga, ali preko usta se ne prelamaju...
Samo ovako ti mogu pokušati dočarati ta slova koja sklapa moja duša.
A moja duša nosi tvoje ime.

Mogu me zvati svakako.
Mogu imena mijenjati danonoćno.
Ali samo jedno ime jest moje i ono je tvoje.

Grub sam.
Cinik.
Lako sklapam riječi koje povrijeđuju.
Pretpostavljam da moja usta i moj ego žive u harmoniji. Istog dnevnog boravka. Iste kuće.
Istog svemira.
Uvrede mi lako polaze od ruke.
Nadam se da ćeš jednom spoznati da su one, kao i sve doživljene grubosti, produkt straha. Uza sve ostalo, ja sam kukavica.

Kronično se bojim da ćeš me prestati voljeti.

Zato guram ja tebe od sebe. 
Bolje nego da ti mene odbaciš kao papirić od žvakaće gume. 

Nadam se da ćeš jednom spoznati koliko moa grubost vapi biti slomljena. Koliko čezne da ju upravo ti razneseš svojom toplinom.
Voli me i kada sam grub jer, mila, to ionako nisam ja.
Davno si mi rekla da ti vidiš - "mene".
Onda znaš da sve to što dajem samo su godinama sakupljane čahure. Omotao sam se njima jer sam samo tako uspijevao preživjeti.
Znaš li, dušo, što je preživljavanje?
To ti je kada stojiš sama među hijenama kojima iz razjapljenih gubica slina curi u potocima...eh, onda moraš i ti jedina, navući cerek i praviti se jednom od njih...
S vremenom, nažalost, i postaneš jednom od njih.
Zaboraviš tko uistinu jesi, tko si bila prije nego si postala - hijena.
Živiš dane, mjesece i eone kao grabežljivac, sliniš,cerekaš se i jedino za što znaš je nagon za preživljavanjem.

U trenu, ako imaš sreće ( ili nesreće ), pojavi se netko, dušo, poput tebe. Isprva tiho, tiho, a potom sve glasnije uspije dozvati iz te hijene - "tebe". 
Ono "tebe" potisnuto stoljećima.
Zakopano vječnosti.
Gotovo na rubu izumiranja.

Iznenađen tim dozivanje osjetio sam bol.
Ne...krivo...nije me iznenadilo dozivanje...iznenadila me bol koju sam osjetio buđenjem. Kao da trgam kožu sa sebe i krvarim...
I krvarim...
Pekle su me otvorene rane, slane suze ranjavale svaku poru iz koje je tekla ta gusta, ljepljiva i za život važna tekućina.
Plakao sam od muke...od boli...od jada...
Iz želje da spavam i ne budim se...

Samo si ti znala postupati samnom. 
Vidati mi rane.
Držati mi glavu u krilu dok sam se znojio i drhtao od zimice koja me tresla.
Samo si ti znala utrljati melem u moje ogoljene kosti...u moje biće...
Tebi sam dao da me liječiš svojom blagošću i svojom tolerantnošću, a opet, s druge strane, tjerao sam te od sebe jer me boli.
Boli me taj proces.
Bolim samoga sebe.
Naučen sam biti "hijena" i teško se odričem usvojenih obrazaca reagiranja...

Lakše je mila biti "hijena"...lakše je kada te ne vole...onda te ni njihov gubitak povrijediti ne može...
Lakše je sam biti, nego sam ostati...
Lakše je povrijediti, nego povrijeđen biti...

Lakše je ne "biti" nego se nag izložiti i nakon toga ponovno ostati sam...