Susrećem te u snovima...hodamo skupa mliječnim stazama zvijezda dok nam traci Mjeseca mrse kosu i omataju se oko nas da svojim svjetlom cijelom svemiru obznane da smo nas dvoje - jedno...
Ćutim tvoj miris u svome potiljku, plovim njime oceanom sjećanja na tvoje ruke i tvoje tijelo kojim se pripijaš uza me u  dubini toga sna koji jednom java bijaše...
Poljupcima mi dah oduzimaš...pa mi ga vraćaš...čisto da mogu živjeti kroz te udisaje i izdisaje tvoga žića...
Vlažiš mi kapke, usnama miluješ trepavice i sakupljaš suze - sad sretne, za čas opet očajne jer znam - daleko si ti od svitanja mojega...
Jagodicama prstiju prelaziš preko moga nosa, mojih obraza promrzlih od temperature tamo gore blizu Mjeseca, hladno je,prelaziš mojim usnama i smiješiš se upijajući u sebe sjećanje na obrise moga lica...sjećanje na ušne resice, vrat, ramena...
Sanjam te budna, zaista, rijetko, gotovo nikada ne sanjam te dok spavam.
Čudno je to, dani su mi kao san, a noći prazne jer u njima nema tebe...
Dozivam te svjesno, namjerno te vučem u svoje misli da s tobom proživim sekunde moje jave. Jer mi pašeš...tako mi kronično pašeš...
Tu s tobom sam sigurna...
Tu s tobom sam zaštićena...
Tu s tobom sam voljena...
Tu s tobom - POSTOJIM...
U snovima sve sam s tobom...Moja si noć i moj si dan...Tvoje sam svjetlo i tvoja tama...
Meni si svijet i ništa drugo...
A što bi više?
Kada moje sekunde pokušaju biti bez tebe one postaju prašina bez smisla...lišće bez grane...valovi bez mora...
Sjenka bez lika...
Sa rukom u tvojoj ruci hodam kroz dane svoje i, unatoč svoj zimi mojih dana, ugrijano je ovo srce maleno - tobom.
Ti si moja vatra.
U tvojim očima ja se skrivam i ne hajem za svijet, poput Đoleta - "a za svet ´ko te pita..."
Briga me, svijet neka samo bude što već jest...ja ću biti tvoja
U tvojim sam poljupcima ja ona, pod tvojim se rukama ona rastapa drhtanjem i eksplodira u trilijune čestica nezasitne energije koju gladno upijaš u sebe...
Uzimaš me...
Vraćaš me...
Ne vraćaj me nikada!
Uzmi me, kradi me, posjeduj me!
Ja ionako ne želim ništaa drugo doli biti tvoja...
U tebe se upiti tako da mirišeš n a mene, da tvoje oči iz sebe zrcale moj lik, da tvoje usne samo moje ime preko sebe lome, da tvoja sjena postanem...
U tebi živjetim srcem u srcu...dušom u duši...jer mi pašeš...jer mi tako pašeš...
U tebi disati jer tvoj dah mene blaži, moju vatru smiruje, moje nemire kroti, mene pripitomljuje, hrani i poji...
Tvoja želim biti...
Tvoja jesam...
Rukom u ruci, tijelima nagim, nogama isprepletenim, usnama spojenim...dvoje kao jedno...
U snovima...

Mislio sam na tebe.
Posljednjih godina neprestano sam mislio na tebe, na nas.
Posljednje godine prožete su mislima i snovima o nama.

Slab sam na riječima, gotovo koliko i na djelima, možda još i slabiji.
Ponekad mislim da moje srce i moja usta žive odvojene živote. Žive u različitim svjetovima
Pripadaju suprotnim galaksijama.
Riječi nikako ne izlaze iz mojih usta. Iziđu iz srca, dođu do mojeg mozga, ali preko usta se ne prelamaju...
Samo ovako ti mogu pokušati dočarati ta slova koja sklapa moja duša.
A moja duša nosi tvoje ime.

Mogu me zvati svakako.
Mogu imena mijenjati danonoćno.
Ali samo jedno ime jest moje i ono je tvoje.

Grub sam.
Cinik.
Lako sklapam riječi koje povrijeđuju.
Pretpostavljam da moja usta i moj ego žive u harmoniji. Istog dnevnog boravka. Iste kuće.
Istog svemira.
Uvrede mi lako polaze od ruke.
Nadam se da ćeš jednom spoznati da su one, kao i sve doživljene grubosti, produkt straha. Uza sve ostalo, ja sam kukavica.

Kronično se bojim da ćeš me prestati voljeti.

Zato guram ja tebe od sebe. 
Bolje nego da ti mene odbaciš kao papirić od žvakaće gume. 

Nadam se da ćeš jednom spoznati koliko moa grubost vapi biti slomljena. Koliko čezne da ju upravo ti razneseš svojom toplinom.
Voli me i kada sam grub jer, mila, to ionako nisam ja.
Davno si mi rekla da ti vidiš - "mene".
Onda znaš da sve to što dajem samo su godinama sakupljane čahure. Omotao sam se njima jer sam samo tako uspijevao preživjeti.
Znaš li, dušo, što je preživljavanje?
To ti je kada stojiš sama među hijenama kojima iz razjapljenih gubica slina curi u potocima...eh, onda moraš i ti jedina, navući cerek i praviti se jednom od njih...
S vremenom, nažalost, i postaneš jednom od njih.
Zaboraviš tko uistinu jesi, tko si bila prije nego si postala - hijena.
Živiš dane, mjesece i eone kao grabežljivac, sliniš,cerekaš se i jedino za što znaš je nagon za preživljavanjem.

U trenu, ako imaš sreće ( ili nesreće ), pojavi se netko, dušo, poput tebe. Isprva tiho, tiho, a potom sve glasnije uspije dozvati iz te hijene - "tebe". 
Ono "tebe" potisnuto stoljećima.
Zakopano vječnosti.
Gotovo na rubu izumiranja.

Iznenađen tim dozivanje osjetio sam bol.
Ne...krivo...nije me iznenadilo dozivanje...iznenadila me bol koju sam osjetio buđenjem. Kao da trgam kožu sa sebe i krvarim...
I krvarim...
Pekle su me otvorene rane, slane suze ranjavale svaku poru iz koje je tekla ta gusta, ljepljiva i za život važna tekućina.
Plakao sam od muke...od boli...od jada...
Iz želje da spavam i ne budim se...

Samo si ti znala postupati samnom. 
Vidati mi rane.
Držati mi glavu u krilu dok sam se znojio i drhtao od zimice koja me tresla.
Samo si ti znala utrljati melem u moje ogoljene kosti...u moje biće...
Tebi sam dao da me liječiš svojom blagošću i svojom tolerantnošću, a opet, s druge strane, tjerao sam te od sebe jer me boli.
Boli me taj proces.
Bolim samoga sebe.
Naučen sam biti "hijena" i teško se odričem usvojenih obrazaca reagiranja...

Lakše je mila biti "hijena"...lakše je kada te ne vole...onda te ni njihov gubitak povrijediti ne može...
Lakše je sam biti, nego sam ostati...
Lakše je povrijediti, nego povrijeđen biti...

Lakše je ne "biti" nego se nag izložiti i nakon toga ponovno ostati sam...