Ja se nasmiješim, on me prostrijeli.
Meni otkažu koljena i popiškim se u gaće.
Od straha, majke mi...
Idem na Svetu Pričest, pjevam, ponesena blagdanom ( npr. jučerašnje Tijelovo ), jedva čekam primiti Tijelo Kristovo jer sam netom ispovjeđena, a ispred mene kolona ljudi koji kao da idu na strijeljanje. Svi, odreda, spuštenih glava, pogrbljenih ramena, očiju uprtih u pod, nit romore, nit govore, nit pjevaju. Kad se vraćaju nema sjaja u očima.
Brašno i voda...
Kasnije kreće procesija, Tijelovska. Pjeva se u povorci, odnosno, usamljene duše pjevaju, a među njima i moj gromki glas. Osjećam poglede na sebi, poglede koji govore: "Što je ovoj??? Zašto pjeva?"
Pa pjeva se, ljudi moji, kršćani, katolici, vjernici, pjevaju se pjesme kojima svi tekst znate i procesija bi trebala biti veličanstvena u pjesmi i molitvi da svijet vidi da su katolici ispunjeni Tijelom Kristovim koji vazda u njima ŽIVI!!!! Mi bi trebali biti vedri, ispunjeni radoću Krista Živoga i svojim PONAŠANJEM svjedočiti koliko smo ljubljeni i ŽIVI u Njemu!!!
Mladi ljudi kada pokušaju svojim obradama CRKVENIH pjesama unijeti vedrinu i radost u ceremonije okupe se babe od 340 i kusur godina i onda ih spopadaju kako nije "dolično" unositi takve pjesme na misna slavlja na koje dotične očito imaju monopol. Najbolje bi bilo kada bi se sve mise služile opet isključivo na latinskom tako da ni te babe ništa ne razumiju nego samo otvaraju usta i prave se da znaju taj "mrtvi" jezik, koji ionako veze s Isusovim podrijetlom NEMA. Najdraže mi je kada te iste babe govore u isti mah sa svećenikom, prije pretvorbe, čujem iza sebe njihove šapate, one govore ono što samo svećenik smije govoriti i misle da su vrlo duhovne i prave vjernice. Ali, šapću? Da ih nitko ne čuje, osim mojeg istančanog uha koje je valjda postalo istančano gubitkom desnog oka. Nekoliko puta sam došla u napast okrenuti se i reći toj istoj babi, da, onoj istoj koja mladima neda da pjevaju "Svoja ću koljena..."ili "Gospode, trebam Te":
"Draga gospoja, a da odete na oltar pa zamijenite svećenika?"
Ako se nakašlješ u crkvi, sve se glave okreću i traže izvor tog zvuka koji je, eto, prekinuo njihov vlastiti tok misli - o paprikama, paradajzu ili čorbi koju kuha za ručak. Ako ti dijete zaplače 3 puta u kontinuitetu, čuti ćeš coktanje, vidjeti ćeš ne samo okretanje očiju već i glava - kao u sove - za 360° i morati će pobjeći van sa svojim čedom. Ne smetaj!!!
Dakle, ja stvarno volim svoju Crkvu.
Ali, ekipo, dajte malo života u sebe, svjedočiti Krista ne znači romoriti i mrmljati i biti kao pokisla kokoš na toj misi, već ako u tebi živi Krist, ti sjajiš Njegovim svjetlom.
Moja mama je pukla od smijeha jučer na misi, nevezano uz samu misu, ali evo, ulovio ju je napadaj smijeha. Došlo mi je da joj zgazim stopala da me ne sramoti. A zašto? Zato jer sam ja čovjeku s moje desne strane bila prva na potezu. A već sam se zbog njegova pogleda, dakle, upiškila u gaće.
Gleda me susjeda jedna, drži se "hoch", djevojčica od 3 godine joj je odjevena kao kćer od Williama i one Katice, sve je "hoch". Sve "blešći". Frizure, odijela, sandale s otvorenim prstima, gola ramena usred mise, sve je ap-tap. A u srcu - brašno i voda...
Tako da, zaista shvaćam odmetnike i otpadnike, jer ako ti nemaš svoj osobni odnos s Kristom, vrlo je velika vjerojatnost da ćeš pobjeći glavom bez obira od svih tih ljudi kojima je Krist u naslijeđe ostavio ljubav - da ju daju drugome, suosjećanje - da ga dijele drugima, poštovanje - da ga prakticiraju, mir - da ga nesebično poklanjaju. A isti ti ljudi - kojima je Krist u hostiji ostavio Samoga Sebe - da Ga dijele drugima - daju prezir, ego, osudu, nerazumijevanje, izdvajanje, prijetvornost, licemjerje. Pa i na Svetim obredima.
Krist nam ostavi Sebe da Ga dajemo bližnjima - prijateljima i NEPRIJATELJIMA - a mi Ga na kraju nemamo ni za Sebe... Ne što ne možemo, nego zato što NEĆEMO.
Teško je nasljedovati Krista. Zašto?
Jer se onda trebamo odreći onog slatkog, malog i vragolastog EGA...
Ehhh, ti divni svijete...častohleplju i diko...površina je krhka, zapamtite to!
