Možda bolje...

Tonem...
Uvlači me u se
očaja sila snažna,
uvlakuša,
rupa crna...
Padam...
Od težine tijela moga
ništ` ne osta ,
u vakuumu tom
pojedena stojim...
Tama...
Ruku dižem,
utapam se
u čemera svoga moru,
zraka tražim,
zraka nema...
Možda bolje...
Svjetla vapim,
svjetla fali,
vrisnem jednom,
ali,
zašto?
Možda bolje...
Gore ja bih,
al` ti prsti
na mom vratu,
muški,
snažni,
stišću jako,
"Hajd`mo dolje!",
jad to moj je...
Možda bolje...
Usne svoje
niz leđa mi pruži,
da zadrhti kičma cijela,
svaki živac,
ne od straha,
već od slasti,
ja sam sada 
tvoja samo,
znaš li što?
Baš mi šaše
dodir tvoj!
Omotaj se oko mene,
poput zmije,
onog vlažnog,
pravog gmaza,
guštera sam 
u životu
imala na tone...
Možda bolje!
Dublje me povuci,
ruku moju
koju dižem
ionako
reda radi,
zanemari,
palcem svojim
dlan mi stisni
pa povuci,
pa potegni,
dublje,
niže,
skroz do dolje...
Možda bolje!
Dok me diraš
moj je bijes
i tvoj zrak,
moja gorčina
tvoja čaša,
moja tuga
tvoja ljubav,
moj je jad
tvoja hrana,
oslobađajuće,
baš!
Prezreh život!
Satrah ljude!
Zgazih ljubav!
Nema druge...
Ostah sama,
možda bolje!
Tvoja sad sam,
sad me nema
ni u meni,
ni okolo,
jer sam,
evo,
tek 
u tebi...
Samo kucka
srce ono,
čije da je,
valjda moje,
ipak sada
samo tvoje...
Možda bolje...
Tonem...
Nema straha,
ja se više
i ne borim,
čekam jedva
tvoje ruke,
usne,
dodir...
Onkraj sjene,
na kraj svijeta,
preko duge,
na dnu boli...
Možda bolje...