Dok postojim
voljet` ću Te,
dok mi krv
kroz žile kola
hvalit` ću Te,
sve dok dišem
molit` ću Te,
sve dok jesam
tražit` ću Te...
Ja od Tebe
željena sam,
Tvojim dahom
stvorena sam,
Tvojom voljom
sada vidim,
Tvojom snagom
hodam,
čujem,
plešem,
ljubim...
Sve dok ćutim
predat` ću Ti
i svoj život,
duha struju,
tijelo svoje,
uma snagu...
Vratit` ću Ti
svu slobodu -
za slobodu!
Onu Tvoju,
onu pravu...
I dok pišem
vjekom vječnim
željet` ću Te;
kad sam sama
i u vrevi - 
naći ćeš me!
Ja Te tražih -
Ti me nađe
u dolini,
u prašini,
suza slapu,
u tišini...
Ja Te molih -
Ti me voliš;
ja Te hvalih -
Ti me štitiš,
ja Ti predah -
Ti mi dade,
ja na pola -
Ti me sklopi...
Sve dok tu sam
k`o da nisam,
jer ja cijela
samo u Tebi 
sam... 

KOFER

Pitam se,
katkada,
smisao gdje je,
u nadi,
u želji,
u htijenju,
u koraku?
Tražim,
katkada,
svrhovitost
suze,
smješka,
treptaja,
krika,
u sjeni... 
Mislim,
ponekad,
o toj zori
koja me budi
pa ju ćutim
poput duha
u svojoj kosi,
kroz udove
struji,
al`,
zašto?
Gledam
u sunce
i zrake njine,
miluju travke,
nestašno prelaze
latima cvijeća,
zaigrane,
tople,
meke,
al`,
zašto? 
Stanem sred kiše,
lice dignem,
svaka me kap
oštro bije,
pljusak
to je,
i moči,
i pere,
i prekriva suze,
maskira tugu,
očaja rijeku,
hladi,
nosi,
valima svojim 
prek` mene
teče,
al`,
zašto?
I ljudima se smiješim,
pozdravljam ih,
grlim,
srdačno,
kurtoazno,
vješto,
oratorski nastup
moj je,
salve riječi,
bujice smijeha,
primadona ja sam
vlastita teatra,
za javnost,
ali,
zašto?
Katkada,
ma ne,
često,
sjedim tamo
pa pogledom tražim
nešto...
Tražim sebe,
iskam nekog,
molm
Tebe,
ali,
zašto?
Čemu srce,
zbog čeg` duša,
za kog` suze,
kome ljubav?
Za što nada,
za kog` san,
kome osmijeh,
čemu dan?
Gdje je put,
čemu korak
ako staza skrivena je,
ako cesta za
Oz zaista je,
ako vlak tom prašinom
i ne huče?
Čemu mjesec,
za čeg` zvijezde,
čiju sjenku
svjetlo lomi,
čiji korak
prati Medvjed,
kamo,
kuda,
a i...
zašto?
Za kog` usne čuvam?
Za kog` smiješak,
za što radost?
Za kog` snivam,
za što nadu
hranim sjajem lažnim
k`o i ona,
za kog` nježnošću
sam ispunjena?
A i...
zašto?
Dodaj kofer,
stari,
smeđi,
borama izbrazdan,
otrcan
i bijedan.
Kofer trošan -
kao i ja!
Kofer krpan
bezbroj puta...
...kao i ja,
Kofer vučen 
po divljini,
terminalima,
lukama,
pučini...
...kao i ja!
Baci kofer,
amo,
k meni, 
u njeg` trpaj
sunce,
mjesec,
zvijezde,
more, 
sve moje
zore!
Moje snove,
moju nadu,
moju ljubav,
srce moje!
I zaključaj!
Znaš li -
zašto?
Moje sunce,
i moj mjesec,
moji puti,
zvijezde moje,
moje zore
sjenka moja,
moje more -
kofer - to je!
I moj smiješak,
i ta suza,
tuga moja 
indigo boje,
i moj vrisak,
krika moja,
vatra moja - 
kofer - to je! 
Sjena mene,
moja duša,
žiće moje,
moj je dah,
struja mene,
razbijene,
satrvene - 
kofer - to je!
Et0,
zato!

 
 

 

Čitam danas kako je određeni gospodin tužio svoju prvu susjedu jer se u svom dvorištu sunčala bez grudnjaka. Tužio ju je jer je, navodno, povrijedila njegove moralne osjećaje. Gospodin susjed, vjerujem, kao i Šimleša, ne može podnijeti činjenicu da do grudiju dotične dame on sam ne može doći pa ga je vlastita frustracija, kao dječaka koji ne može dobiti željenu igračku, natjerala da se obrati višim instancama.
Ja bih se sada osvrnula na neke događaje ovog ljeta, a zbog kojih sam i sama mogla podizati tužbe sad vamo, sad tamo, ali eto, da ne bi ispalo da sam ljubomorna, frustirana kalandraka odlučila sam preokretati  samo ovim jednim, hvala Bogu, zdravim okom i šutjeti.
Situacija broj 1:
Na plažu u centru gradića na moru dolazi sredovječna dama, bijele i smežurane puti, mlohava i obješena, izblajhane i tretmnima uništene kose, s osmijehom od uha do uha jer, pod rukom voda znatno mlađeg, pomalo atletski građenog Apolona, s neodređenim, poprilično tupastim izrazom lica koji ga svrstava u intelektualnu kategoriju stonoge, ali, wtf, on je mlad i lijep, glup k`o betonski stup, a ona milfača, možda nešto pametnija od njega, a zasigurno i potkoženija. Nemam ništa protiv toga da svatko uživa s kime hoće, kada to hoće i gdje. Ali...Govorim o plaži prepunoj male djece, obitelji i starijih ljudi.
Kada je dotična dama izvadila svoje šugamane i nabila si šešir promjera orlovih krila u letu te zaklonila sunce svima nama ostalima, nisam ništa ni pomislila, a kamoli komentirala. Kada je on ušao u svoje "speedo" gaćice, a ja bacila ovlaš pogled i ostala razočarana, ni tada nisam ništa pomislila. 
Međutim, kada je dama izvadila svoje grudi na izvol`te, ja sam, u stilu prave "daščare" zapiljila svoj pogled, naravno, kroz naočale u te primjerke, hmmm, čega? 
Kravljeg vimena, nažalost. 
Dakle, ona je sjedila na toj krcatoj plaži, dojke su joj sezale do koljena, i to doslovce, dok se maleni ljepotan smješkao između njenih nogu. Kako bi se ona okrenula na jednu stranu tako bi i ti visuljci zamahnuli za njom i njega pljesnuli po obrazima. Lijevo - pljas, pljas. Desno - pljas, pljas. On se glupavo smješka, ona ponosno vrhovima bradavica dodiruje svoja bjela koljena...Toliko degutantna scena da nisam mogla prestati gledati...
Shvaćam rigorozne kazne na Hvaru za golotinju. Pa jbt, daj se pokrij! Nije stvar u golome, ja prva volim vidjeti lijepo golo tijelo, žensko posebno. Mlado tijelo. Evo, bila je na moru i jedna crnkinja, bila je toliko prekrasna, jača, ali nabita, čvrsta, i prelijepa da sam guštala gledati ju. A nije bila ni gola ni polugola.  
Ali, ovo, brate mili, ja da sam Komunalni redar, ma 50 000knu kazni bih naplatila takvim omlohavjelim likovima, bljedunjavima, prozirnima, s kožom poput dinosaurove. 
Pa ne možeš nagrđivati sliku predivne okoline, mora, sunca, neba! Jednostavno ne možeš. Odi negdje u nekakvu valu gdje te nitko ne vidi i skidaj se brate, ako ćeš do imendana. Ja se isto ne skidam na plaži. Pa ne mogu ni gaćice u guzu staviti jer, jbt, nije lijepo za vidit! Lijepo je vidit na curi od 20 godina, ali na meni - nije. Smiješno je. 
Kao ja sad npr. hodam plažom. U toplesu. ?!?!?! Grudi su mi veličine jednake 12-godišnjem dječaku koji previše vremena provodi u stanju hibernacije pred kompom i s gomilom čipsa u krilu. 
Lažem. Njegove su veće. 
Gaćice, ne, nemam tange, nisu dobre zbog bakterija, pa si samo obične "padobranke" uvučem u guzu. I hodam kao Naomi po betonskoj rivi. Na guzi, koja nije ni učvršćena, ni glatka, sjaji se pokoja dlačica. Ne depiliram guzu. Ne dižem utege od 35kg lijevom i desnom polutkom svoje stražnjice. Moja stražnjica je bezveze. Kako bih ja izgledala u tom trenutku svima prisutnima?
Zavodljivo? Samopouzdano? Zaboli me za sve???
Da, možda bi sve to bilo točno, ali, budimo realni, prvenstveno bih izgledala tragikomično. Ne možeš isfuravati nešto što nije za tebe. Jednostavno - ne možeš!!! Jer, povređuješ estetski smisao za ljepotu. 
Ja sam sebi lijepa. Ali, realno gledajući, moje tijelo nije za naslovnicu Playboya. Imam šarm. Ali taj se šarm ne traži u Playboyu. Nažalost.
Ako me shvaćate.
Situacija broj 2:
Sjedim na istoj plaži. Ciglih sam 37 dana samo sjedila i kao oni starci iz Muppet show-a, samo grintala. Dolazi momak od koji 20-ak godina, lijep, prelijep mali talijan. Mišićav, a opet ne pretjerano, crne kose, crne putiiii..., ma ono, mljac. S njim njegova djevojka. Plašljivi i plavokosi djevojčurak. Nebitna. Kao neka sjena, bezlična. A on, tetovaža anđela preko cijelih leđa. 
Bicepsi istetovirani. Tricepsi savršeni. Kvadricepsi...ma, ono, mmmm... 
Kadli najedanput, uzima on onu svoju prćiju od ružičaste ptičurine i ulazi u more. Okrene mi leđa i ja vidim na listovima njegovih nogu tetovaže. Na desnoj nozi, onoj predivnoj, mišićavoj nozi ( depiliranoj, ofkors ) cijelom dužinom lista piše:
"MAMA"
Na lijevoj:
"PAPPA"
!!!!!!!!!!
Došlo mi je da plačem, majke mi, srce mi je puklo. Pa dobro, to jesu najvažniji ljudi u tvom životu i sve to ovo, ono, ali ZAŠTO???? 
Predivni mladiću ZAŠTO???
Odmah sam se sažalila nad tim djevojčetom u njegovoj pratnji i ponadala se da se neće udati za njega te živjeti s njegovim roditeljima.
Situacija broj 3:
Na bazenu sam. S djetetom od 6,5 godina. Oko nas je prosjek godina - 8. Dječurlije. Nešto je tu i majki. Očeva baš i nema, ali tu i tamo se ubode koji. 
On, gospodin od 370-i koju je u pratnji svoje mlađahne "ljubavi". Nije ona puno mlađa od njega. I ona je na pragu 280-e, rekla bih. Ali ne možeš skužit jer je prekrivena umjetnim obrvama, trepavicama, trajnim ružem za usne, lećama u boji azura, ne možeš joj odrediti godine ma čak ni po osobnoj, jbt. I, maze se oni tako, u bazenu, kraj bazena, ništa degutantno, zaista. Ali, s obzirom na godine, vidim ja da se starom neda protegnit noge do kabina za presvlačenje pa on, nonšalantno, usidren s ručnicima pred bazenom za male klince, skida svoje gaće, digne noge, zamahne jajcima i svojim pitonom naočigled zaprepaštene dječine kojoj oči samo da nisu iskočile u pravcu njegovih oronulih testisa te mijenja svoje mokre u suhe gaćice. 
Ja promatram, ja sam promatračica i ne znam bih li se smijala ili bih plakala. Primjerak jest impozantan, ali, pitanje je učinkovitosti. U tim godinama. kako vidim, s godinama ne dolazi ni kultura, ni pamet. A više ni erekcija. Tako da, nek ti se stari, nikad više i ne digne kad si tako krajnje bezobrazan, neukusan i samodopadan da misliš da možeš mahati svojim pimpekom gad god i gdje god ti se prohtije.
Da sam ja čuvar bazena, ja bih mu ga otkinula. Hak-meserom. Iliti peštarolom.
"Dobar dan!"
"Oh, dobar dan! Izvolite?"
"Poštovani gospodine, kako vidite na ovom bazenu je zabranjeno skakanje u bazen, loptanje, špricanje i mahanje pimpekom. Molm Vas izvadite ga da Vas možemo propisno kazniti!"
I - cap.
Šta će starom, ne treba njemu više pimpač - pa ni za ukras.

Rezimirala sam ono najupečatljivije, bilo je tu još puno situacija od kojih mi se bljuvalo, ali ovo su one 3 ključne. I, kad pogledam i na medije i na estradu, pevaljke, glumice, radodajke pa oko sebe - dolazim do zaključka da su genitalije, intimni dijelovi tijela te tetovaže obilježje 21.stoljeća. Sram, stid, kultura i mozak - bye, bye...

Hello darkness, my old friend... 

 

VRTLOG GRIJEHA

Knjiga "Vrtlog grijeha", autora Ante Vučkovića, interesantan je prikaz ljudskih slabosti opisan kroz starozavjetnu priču o Davidu i Urijinoj ženi, Bat-Šebi. 
"Također je to priča o strukturi grijeha uopće, o onome što se općenito događa kada čovjek griješi i o tome kako pronaći izlaz iz začaranog kruga." ( str. 20 )
Knjiga je snažna, a u svojoj snazi na jednostavan način opisuje kako Bog djeluje da bi nas izveo iz ropstva grijeha i kako su svi naši grijesi Njemu unaprijed poznati te ne ranjavaju Njega samoga, nego nas dovode do osjećaja krivnje, odbačenosti, nedostojnosti, očaja, beznađa te kako nas Bog kroz sakrament Ispovjedi ozdravlja. Ne činimo ispovijed Njega radi, nego nam je On ostavio Ispovijed radi nas. Da sebe operemo, da skinemo teret krivnje sa sebe, da sve ono što nas je udaljavalo od Boga, a to su ti negativni osjećaji spram nas samih, jednostavno budu kao rukom odneseni. Isto tako nužno je sebe pogledati u oči, priznati grijeh, iskreno se pokajati i uroniti u ocean Bojeg oprosta.
Priča o Davidu i Bat-Šebi većini je poznata.  Ukratko, kralj David, dok njegova vojska vodi rat, primjećuje Bat-Šebu na kupanju, ženu svoga vojskovođe Urije, zavede ju, legne s njom i nakon nekog vremena ona mu poručuje da je začela. David pokušava prikriti svoj grijeh time što poziva Uriju i šalje ga Bat-Šebi u nadi da će dijete moći "proći" pod Urijino, a ne njegovo. Urija ne može otići svojoj ženi, jesti i piti s njom te leći u postelju, nego spava pred vratima dvorca. Obrazloženje daje kralju Davidu da ne može on uživati dok se njegovi vojnici na ratištu bore. Na koncu David naloži Joabu da se Uriju stavi u prve redove gdje će najlakše biti ubijen. Uzima Bat-Šebu za ženu i misli da je sve riješeno. Međutim, po proroku Natanu Bog mu poručuje da zna za njegove krvave ruke i da će biti kažnjen. Kažnjava ga time što mu sin, dijete rođeno iz tog grijeha, umire.

"Grijeh nije samo ishod ljudske slabosti. Ne tiče se samo ljudskoga tijela ili duše. Grijeh je puno teži. Riječ je o sili koja spopada čovjeka i hoće ga zarobiti. Cijeloga čovjeka sa svim njegovim sposobnostima i odnosima. Sila grijeha nije lako vidljiva. Skriva se iza mnogih maski. Mijenja ih. Izmjenjuje. " ( str. 25 )
Grijehu, odnosno - zlu, u interesu je biti sakriven. Da je riječ o dobru, ne bi se tako vješto svim silama služili sakriti grijeh. Zašto? Zato što instinktivno znamo da radimo nešto loše. Ako je loše, zašto to radimo?
Zato što se grijeh u prvi mah ne čini kao nešto što bi moglo ostaviti posljedicu na nas i na druge ljude koji neminovno bivaju upleteni u vrtlog grijeha. Zato što se grijeh na početku čini bezazlen i primamljiv. Zato što nam nedostaje adrenalina i volimo se igrati vatrom. Na koncu, kada se ta vatra rasplamsa čini nam se da je izgorjela sve mostove koji su nas povezivali s Bogom.
A to nije tako. Ali, zlu je u interesu da nam se čini kako smo apsolutno odijeljeni od Boga, nedostojni i suviše prljavi da bi nas Bog pogledao, s obzirom na našu slabu, griješnu narav.
Ni to nije točno.
Njegov je pogled uvijek upravljen u nas, topao, pun ljubavi i milosti. On je unaprijed znao da ćemo sagriješiti i time raniti sebe. On nas zove, usprkos grijehu, da nas izliječi. Da Svojom ljubavlju odnese svaku krivnju i svaku prljavštinu.
On nas voli, bez obzira na naše slabosti.
Ali, mi smo ti koji moramo postati svjesni grijeha te potražiti i zamoliti oprost. Tek onda On može djelovati. U nama, a preko nas i na ljude oko nas, koje smo zahvatili u naš "vrtlog".

"Griješnik ne zna koliko je zarobljen sve dok ne bude oslobođen." ( str. 30 )
"Čovjek je spreman dugo vremena nositi suvišne i nepotrebne terete samo da se ne bi morao susresti sa samim sobom. Susret sa samim sobom i spoznaja samoga sebe veoma su teški. Da bi spriječio spoznaju samoga sebe i žudnju za slobodom, grijeh stvara veliku obmanu identiteta, obmanu upoznavanja samoga sebe. Grijeh sa sobom nosi određeno sljepilo. On ima mnogo lica i mnogo izgovora." ( str. 31 )
Grijeh čovjeka čini robom.  I uživa u tome. Rođeni smo slobodni i Bog želi da budemo slobodni. Da u slobodi koju nam je dao svjedočimo Njega i Njegovu dobrotu. Ali, prema mom mišljenju, čovjek nije naučio biti slobodan. Jer, u slobodi odgovara za vlastite izbore, vlastite postupke, jednostavno, odgovoran je Bogu, ljudima i sebi. A u ropstvu nema tu odgovornost. Rob je i grijeh odlučuje za njega. Nema teških odluka, nema polaganja računa. U egipatskom ropstvu Izraelcima je bilo grozno. Ali, kada su okusili slobodu - nesigurnost slobode - u pustinji, poželjeli su opet biti robovi. Ropstvo je sigurno. Imali su jesti i piti, nisu imali slobodu odlučivanja, nisu moralai - misliti. Samo su - bili. I zato su prigovarali Mojsiju. 
Paradoksalno, ali istinito.
Daj čovjeku slobodu, izgubiti će se.
Okuj ga bilo čime, biti će poslušan kao bubica.

"Pva svijest o grijehu nije i volja za njegovim oslobođenjem. Naprotiv! Prva je svijest grijeha potreba da ga se skrije. ( kao Davidov pokušaj prikrivanja vlastite umiješanosti u Bat-Šebinu trudnoću op.a. )" ( str. 45 )
David pokušava uriju uvući u svoj grijeh, međutim, Uriji savjest ne dozvoljava ša čak ni da posluša zapovjedi iako su rečene od samoga kralja da ode i legne sa svojom ženom, dok se na bojištu vodi rat. Savjest mu ne dozvoljava! Možda, da je pristao, bi dobio određene povlastice, časti i vlasti, ali Urija ne ide protiv sebe, ne ide protiv Boga. Instinktivno slijedi Božje zapovjedi. Ne prodaje vjernost Bogu, za vjernost čovjeku, makar taj čovjek bio postavljen za kralja od samogaa Boga. Ipak je David samo - čovjek.
"Tko god čini grijeh, rob je grijeha " (Iv, 8, 34 )

Čovjek koji čini grijeh uvijek ima opravdanje za svoj grijeh. Grijeh nikada nije slučajan. I svatko tko je u stanju grijeha ima opravanje za nj. 
"Međutim, grijeh je zaštita laži. Njegova je zaštita prividna. Postoji samo ako sudjelujemo u njemu. Nije mu stalo do čovjeka, nego do njegova širenja. ... Grijeh štiti onoga koji mu služi. i to čini samo dok mu služi." ( str. 52 )

Danas, u svijetu, tko god ne pristaje na grijeh koji ostali čine, etiketiran je, odbačen, izoliran. Ne uklapa se. Treba ga eliminirati. Iz obitelji, radne sredine, zajednice. Ako ne želi sudjelovati u grijehu koji čini većina njegovih uzmimo, kolega, vi ćete biti proglašeni krivima.
Tako je i Urija, nesvjesno, predao Joabu vlastitu smrtnu presudu. Da je Urija samo jednom legao sa svojom ženom, grijeh bi bio prikriven i za posljedicu ne bi imao smrt, kako Urije, tako i djeteta začetog između Davida i Bat-Šebe.

"Mi znamo reći: "meni savjest ništa ne predbacuje." To može biti točno. No, savjest nije zadnje mjerilo grijeha. Ona ima obvezu ispitati samu sebe pred zadnjim mjerilom grijeha, a to je Bog. Tek ako je moja savjest u suglasju s Bogom, ona djeluje kao pouzdano mjerilo grijeha. Inače ne. Savjest se može ravnati i drugim, katkad i sasvim zlim mjerilima. Savjest se može ušutkati. Može se učiniti nijemom. Može biti stavljena u službu ideologiji, nacionalizmu, karijeri i slično. I kada se to dogodi, ona doista može biti mirna." ( str. 59 - 60 )
Ljudi uime velikih ideala znaju učiniti grozne stvar. Potaknuti čistom željom postaju nesvjesni izopaćenosti i grijeha koji čine. Ali, u ime viših stvari, njihova se savjest prilagođava cilju. savjest nije uvijek mjerodavna. Mjeroavan je jedino Bog kada prorešeta našu savjest. Baci nas na koljena. Učini da plačemo nad svojim grijesima. Učini nas svjesnima o svojoj krivnji.
Ne radi Sebe, nego radi našeg oslobođenja.

Ljudi teško prihvaćaju istinu i iznošenje iste. Ljudi ne vole one koji uvijek i svugdje govore istinu. Ljudi se uljuljaju u laž i polu-istine i ne podnose svjetlost koju istina donosi.
"Nepodnošljiv je onaj tko je čist i govori istinu." ( str. 61 )
Ljudi su radi istine koju nisu spremni čuti sposobni za svašta, čak i na ubojstvo.
Pokretač svega je strah.
Tako ljudi, iz straha za položaj, posao, status, pristaju biti dionici nečijeg grijeha. Kao i Joab, poslušavši Davidovu lošu zapovjed vezanu za vođenje rata. Najbolji se ratnici nikada nisu stavljali u prve redove. A on je Uriju postavio upravo tamo. A Joab, poslušavši ga. postaje dionik Davidova grijeha, uvučen je u "vrtlog grijeha" te mora nositi tu težinu na svojoj duši.

"Grijeh je najprije zamaman i privlačan. Obećava. Zavodi. Kad se dogodi, hoće da ga  prešutim. Tako me još snažnije obuhvati i oduzima mi slobodu. Šutim li o svojemu grijehu, nisam slobodan. No, sa šutnjom trpi tijelo....Nevidljivi grijeh, krivnja koju nitko ne može vidjeti izvana, djeluje na moje tijelo. Uništava zdravlje....Težina je krivnje ubojita. Krivnja je težina pod kojom se bolest lako razvija." ( str. 75 )
Padamo u depresije, anksioznosti, prisilne misli, muči nas nesanica, kronična tuga, očaj i osjećaj vlastite ništavnosti. Zato što je teret na nama, mi ga skrivamo, a on ne može bez da hrani samoga sebe.
U stanju smo drugoga osuđivati i to najviše za grijeh koji upravo mi činimo.  Volimo prozivati i moralizirati, ali najjače upravo onda kada je riječ o grijehu koji sami mi nosimo. skriveno.
alkoholičari uvijek najžešće napadaju na ovisnike o alkoholu. Narkomani na ovisnike o opijatima. Osude su uvije najoštrije onda kada nas same taj grijeh tišti. Ako smo se i oteli grijehu, osuđujemo ga jer nas muči krivnja koju nismo predali Bogu.
Tako je i David osudio čovjeka iz Natanove prispodobe, a koja zapravo govori o njemu samome, Davidu. Kada mu prorok kaže da je riječ o njemu, Davidovo sljepilo nestaje, on otvara oči i uviđa svu svoju bijedu. Priznaje grijeh svoj. 
"Sagriješio sam protiv Jahve!" - kaže David. ( 2Sam 12,13 )
"Ova rečenica je ključna, David ne kaže da je sagriješio protiv Bat-Šebe, Urije ili protiv svojega naroda niti protiv sebe. U trenutku spoznaje grijeha on kaže da je sagriješio protiv Boga." ( str. 93 )

Stanje je grijeha pakao za čovjekovu dušu. Usamljenost koju grijeh sa sobom nosi preteška je. Nerazumijevanje, povlačenje u sebe, konstantno utapanje u vrtlogu grijeha. 
"U trenutku kad nisam priznao krivnju, kad je na meni bio teret, mislio sam da Božja ruka leži na meni, da me pritišće. To je iskustvo čovjeka pod teretom grijeha. Tko je god pod teretom grijeha, misli da ga Bog kažnjava. "Zato što sam sagriješio, na meni leži Njegova teška ruka.  Moja je sudbina teška jer je rezultat mojega grijeha. Bog me kažnjava. On stavlja težinu na mene." To je najveća prevara. Nije to Božja ruka, to je težina grijeha! Grijeh svoju težinu prikazuje čovjeku kao Božju kaznu....Slijedeći je korak uvjerenost da Bog osuđuje moj grijeh i da me On jamačno odbacio. Štoviše, da me Bog ne voli jer i ne može voljeti nekoga kao ja. A a ko me Bog ne voli, ni drugi me ljudi ne mogu voljeti. I tako nam se lice malo po malo izobliči. Postane teško, potišteno, mučno lice. Lice opterećeno težinom, namršteno lice. i pogled postane oštar....Težina naposlijetku prijeđe i na tijelo....Umoran sam....Nemam snage za razgovor s ljudima. Nemam snage za radost. Ne mogu svojoj djeci darovati radost....Postanem bezvoljan. Katkada se dogodi krajnja istrošenost snage. Sve nam je teško. Ne možemo nikoga vidjeti. Ne možemo se pomaknuti...." ( str. 97, 100 )

Bog nam pruža ruku i miluje nas. Pruža nam Ispovijed. Konkretno izgovaranje svoga grijeha pred njegovim posrednikom na zemlji. Daje nam izvorsku vodu s kojom će očistiti našu dušu. Ruku kojom sve naše slabosti On odnosi. Prvi je korak pokajanje, ali ono iskreno, visoka svjesnost o težini krivnje na našoj duši koja nas čini "prljavima i bolesnima", nesposobnima za život. Slijedi zatim priznanje krivnje. Ne Bogu, Bog o nama zna sve. Krivnju trebamo priznati samima sebi. Pogledati se u oči i priznati grijeh. Da, dignuti pogled i reći svoju slabost, svoju manu, svoju nesavršenost. Ništa se neće loše dogoditi. A slijedi olakšanje. Milost oprosta. 

"Čovjek spoznaje svoje srce tek kada prizna svoje grijehe. I grijesi se spoznaju njihovim priznavanjem. No, iskrenosti nema bez svjetla kojim bivaju rasvijetljenii u kojima bivaju priznati. Bog mi je svjetlo. On rasvjetljuje tamu grijeha, zakopanoga u dubini duše i prekrivenoga mnogim opravdanjima, izlikama, pretvaranjima i prividima dobra. U Božjemu svjetlu mogu bez straha za istinu o sebi zaroniti u svoju dubinu i priznati grijeh. Ne da bih ga" otkrio Bogu - ta Bogu je znan od samoga začetka - nego da bih započeo mijenjati sebe.  ( str. 108 )

Katolička nas crkva uvijek iznova potiče na Ispovijed.  Zašto? Ne da bi se mi gušili u grijesima, nego zato da nam Bog skine teret. On nas ne želi gledati kako se mučimo s nečim što nam On rado želi i jedini i može odnijeti. Ne želi da se kažnjavamo iz dana u dan, da skačemo iz jedne u drugu ovisnost samo da bi sebi dokazali da smoništavni, kukavni i nedostatni, ne želi da se gušimo u samookrivljavanju. On nas želi slobodne da bi se mi naučili ljubiti sami sebe i Njega u nama i u drugome. Ne možemo ljubiti ako smo pritisnuti osjećajem krivnje. Što je krivnja duža i jača, mi se više ubijamo. Ubijamo Njegovo djelo, sebe same radi nečega čega nas On sam želi osloboditi.
Ispovijed se osjeti i duševno, i mentalno, a i tjelesno. Nije bez veze ona uzrečica "kao da mi je pao kamen sa srca". Takva je situacija u sakramentu Ispovijedi. 
Nakon prinanja grijeha, pokajanja, ispovijedi, slijedi oprost. Ako nam je Bog oprostio grijeh, ne smijemo se na njemu zadržavati. ne osvrtati se. Ne živjeti u onome što smo prije bili ili radili. Ako nam je Bog, Svevišnji Otac, Stvoritelj svega oprostio, tko smo mi da se obaziremo za sobom? Ne se kažnjavati više radi grijeha koji smo Mu predali jer, ako smo ga predali, onda se On pozabavio time. Mi smo slobodni. Očišćeni.
Okupani milošću oprosta.
I vjerujmo u to.
Nastavimo živjeti radosno i u zahvalnosti. Jer mi imamo nekoga tko nas je želio, tko nas ljubi, tko svoj pogled upravlja na nas samilosno..."spomenimo se da smo prah"...ali voljeni smo, makar neznatni i sitni, u Njegovim smo očima "vrijedni i On nas ljubi"...
Mir i dobro!