KOFER

Pitam se,
katkada,
smisao gdje je,
u nadi,
u želji,
u htijenju,
u koraku?
Tražim,
katkada,
svrhovitost
suze,
smješka,
treptaja,
krika,
u sjeni... 
Mislim,
ponekad,
o toj zori
koja me budi
pa ju ćutim
poput duha
u svojoj kosi,
kroz udove
struji,
al`,
zašto?
Gledam
u sunce
i zrake njine,
miluju travke,
nestašno prelaze
latima cvijeća,
zaigrane,
tople,
meke,
al`,
zašto? 
Stanem sred kiše,
lice dignem,
svaka me kap
oštro bije,
pljusak
to je,
i moči,
i pere,
i prekriva suze,
maskira tugu,
očaja rijeku,
hladi,
nosi,
valima svojim 
prek` mene
teče,
al`,
zašto?
I ljudima se smiješim,
pozdravljam ih,
grlim,
srdačno,
kurtoazno,
vješto,
oratorski nastup
moj je,
salve riječi,
bujice smijeha,
primadona ja sam
vlastita teatra,
za javnost,
ali,
zašto?
Katkada,
ma ne,
često,
sjedim tamo
pa pogledom tražim
nešto...
Tražim sebe,
iskam nekog,
molm
Tebe,
ali,
zašto?
Čemu srce,
zbog čeg` duša,
za kog` suze,
kome ljubav?
Za što nada,
za kog` san,
kome osmijeh,
čemu dan?
Gdje je put,
čemu korak
ako staza skrivena je,
ako cesta za
Oz zaista je,
ako vlak tom prašinom
i ne huče?
Čemu mjesec,
za čeg` zvijezde,
čiju sjenku
svjetlo lomi,
čiji korak
prati Medvjed,
kamo,
kuda,
a i...
zašto?
Za kog` usne čuvam?
Za kog` smiješak,
za što radost?
Za kog` snivam,
za što nadu
hranim sjajem lažnim
k`o i ona,
za kog` nježnošću
sam ispunjena?
A i...
zašto?
Dodaj kofer,
stari,
smeđi,
borama izbrazdan,
otrcan
i bijedan.
Kofer trošan -
kao i ja!
Kofer krpan
bezbroj puta...
...kao i ja,
Kofer vučen 
po divljini,
terminalima,
lukama,
pučini...
...kao i ja!
Baci kofer,
amo,
k meni, 
u njeg` trpaj
sunce,
mjesec,
zvijezde,
more, 
sve moje
zore!
Moje snove,
moju nadu,
moju ljubav,
srce moje!
I zaključaj!
Znaš li -
zašto?
Moje sunce,
i moj mjesec,
moji puti,
zvijezde moje,
moje zore
sjenka moja,
moje more -
kofer - to je!
I moj smiješak,
i ta suza,
tuga moja 
indigo boje,
i moj vrisak,
krika moja,
vatra moja - 
kofer - to je! 
Sjena mene,
moja duša,
žiće moje,
moj je dah,
struja mene,
razbijene,
satrvene - 
kofer - to je!
Et0,
zato!