U sjećanju mi
preko usana tvojih
ime prijeđe
odveć lako,
užurbano,  
gladno,
smjelo,
k`o da piješ
s njega,
izvora žedna,
usahla,
pregažena... 

U rukama tvojim
bijah cio,
sav k`o jedan,
živ i vedar,
kol`ko snen,
tol`ko budan,
kol`ko grub,
tol`ko nježan
jer ne uspijevah
uhvatit` te usnama,
nit` dodirom blagim,
a ni šaptom
lahora daha svoga...

Da me pamtiš!

Pa ti vikah,
odjeću sa tebe trgah,
dlanovima gnječih
svaku tvoju poru,
trepavicom dodirivah
kraj usnice ti boru,
stiskah sobom 
nagu tebe
predanu mi 
u oceana žuboru...

Da me pamtiš!

Radih svašta 
tebi,
sebi,
igračkom te
svojom nazvah,
k`o u luna parku
dječak bijah,
a ti moja
"balerina"...
Vrtih,
spuštah,
dizah,
vozih,
ploveć` tobom,
labirintom žudnja mojih,
k`o  zrcala kući
gledah želju moju
u očima tvojim.

Da me pamtiš! 

Ipak,
zajeb!

Sjećanje je,
tek sad vidim,
samo moje, 
ironije li koje!
Kože tvoje
ta toplina,
vrata miris
k`o da opijum 
u se sišem, 
pazuha ti glatkih
okus, 
dodir dojki
mekih,
oblih,
vrelih
pod prstima mojim
željnim,
bedara ti čvrstih stisak - 
samo ja sam
koji pamtim!

Uzdah tvoj
u ušima mi zvoni,
sve po vratu
ježi mi se dlaka,
kroz kičmu mi
struji jecaj tvog
užitka,
sladostrasti vrisak,
u ekstazi,
olakšanje,
samo tvoje...

Zajeb, to je!

U poljupcu sam tvome
nestajao sav,
bijah čitav,
al` za sebe,
nit` na časak
primijetio nisam
da se smiješ
mome "pola",
gladna mene,
al` i 
bilo koga...
Jezika me tvoga
vlažnost
potopila skroz - na skroz,
u okusu
usta tvojih 
ja ne pamtim sebe,
ne!

Samo tebe!

Kol`ko htjedoh
da me pamtiš,
po mirisu
i po  snazi,
izdržljivoj ljubavi
u noći,
al` i zorom,
htjedoh živjet`
u sjećanja tvoga jezerima,
k`o na Baćini,
prelijevat` se
zelenilom tvojih voda,
ljubeć` te
i milujuć`
u suhim ti,
besplodnim
i hladnim jutrima.

Zajeb, to je!

U sjećanju živim,
da,
al` samo svome.
I pitanje to je,
jer sva moja misao
ti si,
svaka moja riječ
tvoje ime znači,
svaki moj san
likom tvojim
bojen bude.

Sjećanje to je,
al` na tebe -
moje!

Zajeb, to je!

 

HIJENE NA RASPRODAJI

Jučer sam imala čast prisustvovati nečemu o čemu sam do tada samo čitala u novinama, a kao pripadnica ženskog spola ( na papiru ), "nažalost", nisam imala priliku doživjeti u živo. Iskreno, do jučer nisam imala pojma što propuštam, kada sam, kao pratnja, stupila nogom u dućan u kojemu je, radi zatvaranja, sve bilo na "70% off". 
Prvo, frapirana sam činjenicom da je prostor bio ispunjen tolikim brojem žena u vrijeme koje je inače "radno" što potvrđuje činjenicu o nezaposlenosti u Lijepoj našoj, ali me dovodi u nedoumicu vezanu uz prihode tih istih nezaposlenih žena koje trpaju svoje košarice skupim parfemima, koji i na sniženju koštaju oko 100kn, a one uzimaju po 5-6 od istih. I - zašto? Znači, račun bi trebao doći oko 500-tinjak kuna - samo za parfeme. 
?!?!?!
Jesam ja luda ili kaj?
Dobro, nevažno, možda suprotni spol financira te opojne mirise kojima dama poprska svoj dekolte i pupak prije vatrene noći. 
Ili, dama hoda s torbom punom parfema pa ih dila na crnjaka po Trešnjevci i Dolcu i opet zaradi koju kunu za novu - manikuru. Jerbo, svojeg zakonitog mora češkati po leđima kada ovaj mrtav umoran dođe s posla. 
Primjetila sam također da su police s parfemima prazne, a police s gelovima za tuširanje - dupkom pune. Što nas vraća u vrijeme Luja XVI.-og i prakse dvorjana koji se nikada nisu prali, nego su se samo parfimirali. Otuda je došla kuga i kolera. A, sudeći po miomirisima koji su se širili od tih 100-tinjak ljudi u dućanu, mogu potvrditi ovaj zaključak.
Dakle, drage Hrvatice i Hrvati - mogli biste se početi prati. 
Dalje, polica s kalodontima je također puna. Dok su ruževi za usne planuli u sekundi. Nadam se samo da se dame, našminkanih usana, smiju - zatvorenih usta. 
U redu od koji kilometar stajale su i dvije studentice, tik ispred mene. Simpatične neke djevojke, zaista. Pripišalo im se pa su frenda Matiju posadile da im čuva mjesto. Dok su se one vratile mi smo Matiju, gladnog i žednog, reanimirali 3 puta. Matija je u jednom trenutku problijedio, počeo halucinirati i histerično se smijući na sebe natovario desetak različitih parfema te se urlajući srušio na pod. A mi se nismo pomakli ni centimetar. Matija je preživio. Na istom mjestu na kojem se i 3 puta srušio. Frendice su mu došle iz wc-a i donijele mu "Kiki" bombon da mu digne razinu glukoze u krvi. Onda su, hihočući se, otišle na kavu.
Matija se rasplakao, a ja sam ga tješila, bez obzira što su kraj mene divljali moje dijete i prijateljičino dijete.
Zapravo, nisam znala je li mi i Matija dijete. Žene su me gurale, gazile mi po cipelama, valjda su šacnule da nisu neka marka pa mogu slobodno svojim Gucci-cama gacati po mojim ofrljicama. Stiskale su me sprijeda i straga, s boka i odozdola - da je bilo više zraka poveselila bih se da sam upala na - orgije. Ovako, patila sam od manjka kisika i učinilo mi se da zeleni zmaj odnosi Matiju usred vulkana. 
Kada mi se razbistrio um, shvatila sam da je zeleni zmaj zapravo - zmajica. Cca 70 godina stara zmajica - sudim po natruhama bora ispod dva prsta debelog pudera, bronze ten - I suppose. Kada je podigla glavu umalo je i mene i Matiju porezala - trepavicama. Majkemi, i zaštitar je izvadio palicu kad je ugledao taj prizor. Zaletilo se momče mlado, visok, mišićav, obrijane glave - ma da nije bilo te obrijane glave isti Hassellhoff, jbš mi sve, trči on sve u slow-motion-u, da ima kosu vijorila bi za njim i onda pred zmajicom stade k`o ukopan. Gleda ga ona i zatrpće okama, a on, sav znojan, odahne.
"Sve je u redu, ljudi, bez panike. To su samo trepavice." - govori on i smiruje kupce, opću paniku, krili rukama i stišava buku. "Vratite se u red kako ste i bili, nema varanja!"
Zmajica bira lakove za nokte. Kako i neće kad su joj ovi na prstima dugi, brat bratu, 50cm. Ne znam samo kako ta žena, ako je uopće žena, jer može ona biti i neko biće iz svemira bez spola samo zamaskirano u ženu, kako ona - kopa nos? Briše guzu? Kuha ajvar?
Ok, ovo zadnje ne radi sigurno.
Ali nemoj me klat`, žena sigurno kopa nos. I onda, kad kopa, mora ić` na bolovanje. Jer s time s čime kopa zasigurno napravi rov bolji nego dečki na bojišnici. Ali, ako je u penziji, a mora bit` u tim godinama u penziji, onda ne može na bolovanje. Onda valjda takva ranjena sjedi po ambulantama i zauzima mjesto stvarnim bolesnicima. Umjesto da prošeće do - krematorija. Da svojom vatrom pali
Obrve joj je naslikao Warhol. Toliko karikaturno izgledaju. Ali, kad vidim djevojče koje radi u ZOO shop-u s identičnim obrvama shvatim da je i to valjda dio trenda. A ja, očito, nisam u trendu. 
Stršim, ono, bolesno. Bez pudera sam. Vidi mi se svaka pjegica. Svaka borica. I ona usrana sunčeva pjega posred čela. Na očnu protezu zaljepilo mi se nešto što samo ja znam što je, a drugima izgleda kao da mi je na oku komadić šmrklja. Ne znaju oni da je to plastika. I da šmrkalj nije šmrkalj već suza koja se malo osušila. Jbm si sve jer nisam uzela naočale da se barem malo upristojim. Na sebi nemam ni trunke parfema. Nokti na rukama su mi dugi i izrašpani. To je sve. Nema laka, nema cirkona, bubamara ni leptira, nema - ma nema da nema. Da sam u sandalama ljudi bi pri pogledu na moje njegovane pete - plakali. I Matija bi plakao. Pušem, znojim se i gledam preko tog reda ljudi gdje su djeca. Čujem ih, ali ih ne vidim. Viče frendica:
"Tu su kod mene, sve je u redu!"
Odahnem.
Nakon minut-dva dolaze djeca k meni. Zjenica mi se u čudu širi. Moja M. je lica išaranog crvenim ružem za usne. Izgleda kao Sissy Spacek u filmu "Carrie". Drhtim, Matija me pridržava. Sin od frendice izgleda malo bolje. On ima samo dvije crte od ruža preko oba obraza. K`o da ga je baba iz Imockog zašila nakon što je pao s bicikla.
Nemam maramicu, nemam pljuvačku da ih operem, nemam mjesta da ruke prema njima pružim pa ih čistim na "suho". Stojim zarobljena sa svih strana i odustajem. Oni trče dalje, špricaju se sa parfemima. Osjećam se kao da sam u javnoj kući, u Kaliforniji, na početku "zlatne groznice". 
Ima tu i nekoliko muških, osim Matije. Oni strpljivo, hladno i dostojanstveno stoje u redu. dopisuju se sa svojim - ženama, ljubavnicama, curama, mamama. Pričaju na telefon tako glasno da svi znamo da je Burberry cvjetni miris, a Dolce Gabanna mošusni. Ili kontra, nisam ja za te priče. Pa se njegova "dama" s druge strane linije nećka. 
"Izaberi, ljubavi."
"Ma ne znam, micek, ti odluči."
"Daj, ljube, pa meni je svejedno, koji ti više voliš?"
"Joooj, kad ne znam, oba su tak` supač, jedan mi je onak` za po danu, a ovaj drugi ono, mrak kad idem van na cajke...jooj, nemam pojma..."
"Ok, kupujem ti oba. I dodati ću i Moschino...taj volim okusiti na tebi..."
"Hihihih, baš si zločko, znaš?"
Izmislila sam ovaj dijalog, nadam se da kužite. A ako ne kužite, onda je bolje da me i ne čitate.
Da završim,  koliko god sam krugova napravila po tom 2 na 2 dućanu, nekako sam uvijek završila pokraj police s kondomima. Možda mi to svemir pokušava nešto reći. Anyway, i ta je polica dupkom puna bila.
Hrvati ne koriste kondome!!!!
Da rezimiramo:
Hrvati se ne peru, ali se puno parfimiraju.
Hrvati ne peru kljove, ali se mnogo šminkaju.
Hrvati ( se ) ne ševe.
Točka.
Hrvati svojevoljno daju da ih naguzi Todorić i slična bagra olfo popustima na cijene koje su ionako duplo veće nego u drugim dućanima. Hrvati vole ostavljati otisak usana na tuđim guzicama dok im iz nutrine smrdi po kanalizaciji. Hrvati na sebe talože prljavštinu genetski zapisanu od koljena do koljena, ali Hrvat sebe zamaskira u mirisni oblak - da zavara protivnika.
Hrvatice daju zadnju lipu na lakiranje noktiju koje mogu nalakirati i doma, besplatno. Hrvatice crtaju obrve pa izgledaju poput Maske u "Maski". Hrvatice pumpaju usne i zatežu čvalje da postignu izgled Jockera u "Batmanu". Hrvaticama je važna maska za mobitel gotovo isto koliko im je važna maska pod kojom skrivaju svoje pravo lice.
U jednom trenutku sam odustala, predala štafetu - košaricu - frendici i pokupivši djecu, pobjegla glavom bez obzira iz tog sulude kolone Hrvata i Hrvatica koje manično kupuju ono što im neće donijeti zadovoljstvo. Ma trenutačno hoće. Ono, instant zadovoljstvo. Ali dublje - banana.
Zato su nam police s kondomima - pune.
Pis tu ol...

 

Što ti bijah ja?
Nešto kao
utjeha,
varka,
opsjena?
Što ti značih ja?
Egu tvome
zrnce prašine,
trunak želje,
milovanje taštine?
Što ti dadoh ja?
Istinu bez daha,
ljubav bez povratka,
tijelo k`o na pladnju,
dušu bez uzmaka.
Što ti dadoh,
ne žalim,
sve sa voljom,
svojom
željom,
sve ti dadoh
sama...
Što ti bijah,
pojma nemam,
što ti značih
ni ne slutim,
sve se bojim...
Reći ću ti,
priznat` svijetu,
da sam tebi
dala sve,
pa i ono
čega vlasnik 
nisam bila...
U tebi gledah
svoju želju,
izgarala sam
sanjajuć` te,
tvoju sjenu
oko mene
ispletenu...
Priznat` tebi
svejedno je,
sve si znao
k`o oduvijek...
Od mene
ukrao si
snove moje,
slabu nadu,
mene
zakopanu
suncem
obasjao
pa me opet
u dubinu
strmoglavio...
Bio si mi
krila moja,
cesta ravna,
mirno more...
...bio si mi
utočište,
moja luka,
nove zore...
Sanjala sam,
ali budna,
pustila ti
da me rječju
nosiš,
da mi slovom
um zavedeš,
da me tijelom
zauvijek zarobiš...
Što ti bijah,
pojma nemam,
što ti značih,
pokazalo se...
Boja nestade,
sve iz kolora
usisala crna fleka,
zvuk uminu,
sem tišine
nema ništa,
kretnja umrije,
sve je stalo...
Ishlapi more,
slomiše se krila,
razrušeno utočište,
cesta se slomila...
Ne sviću više
ni zore,
luke više ne grle
ishlapjelo more...
Potonulo je,
utopilo se
s Lemurijom
i sa Atlantidom!
Evo,
iznad površine
novo kopno,
novo lice,
nova žena!
Ispod nje
sakrila se
stara ona,
nježna,
hrabra,
prgava 
i drska,
sjećaš je se?
Što ni sama
pojma nema
što ti bijaše...