Što ti bijah ja?
Nešto kao
utjeha,
varka,
opsjena?
Što ti značih ja?
Egu tvome
zrnce prašine,
trunak želje,
milovanje taštine?
Što ti dadoh ja?
Istinu bez daha,
ljubav bez povratka,
tijelo k`o na pladnju,
dušu bez uzmaka.
Što ti dadoh,
ne žalim,
sve sa voljom,
svojom
željom,
sve ti dadoh
sama...
Što ti bijah,
pojma nemam,
što ti značih
ni ne slutim,
sve se bojim...
Reći ću ti,
priznat` svijetu,
da sam tebi
dala sve,
pa i ono
čega vlasnik 
nisam bila...
U tebi gledah
svoju želju,
izgarala sam
sanjajuć` te,
tvoju sjenu
oko mene
ispletenu...
Priznat` tebi
svejedno je,
sve si znao
k`o oduvijek...
Od mene
ukrao si
snove moje,
slabu nadu,
mene
zakopanu
suncem
obasjao
pa me opet
u dubinu
strmoglavio...
Bio si mi
krila moja,
cesta ravna,
mirno more...
...bio si mi
utočište,
moja luka,
nove zore...
Sanjala sam,
ali budna,
pustila ti
da me rječju
nosiš,
da mi slovom
um zavedeš,
da me tijelom
zauvijek zarobiš...
Što ti bijah,
pojma nemam,
što ti značih,
pokazalo se...
Boja nestade,
sve iz kolora
usisala crna fleka,
zvuk uminu,
sem tišine
nema ništa,
kretnja umrije,
sve je stalo...
Ishlapi more,
slomiše se krila,
razrušeno utočište,
cesta se slomila...
Ne sviću više
ni zore,
luke više ne grle
ishlapjelo more...
Potonulo je,
utopilo se
s Lemurijom
i sa Atlantidom!
Evo,
iznad površine
novo kopno,
novo lice,
nova žena!
Ispod nje
sakrila se
stara ona,
nježna,
hrabra,
prgava 
i drska,
sjećaš je se?
Što ni sama
pojma nema
što ti bijaše...