Pogledaj me

Pogledaj me, dušo, dobro me pogledaj! Zapamti obrise moga lika koji svojim mogao si zvati...da si htio!
Pogledaj me, danas, kad već sutra odbio si našim zvati!
Svrni pogled i prijeđi mnome kao rukama, onim prstima kojima si plovio mojim tijelom dok sam ti još vjerovala...dok sam čeznula tvoja biti!
Sram te? Gledaj me u oči, ja ću maknut' pogled svoj da nam se iskre ne susretnu...Zašto?
Moja vatra proždre slabiće poput tebe pa te žalim...
Zato me samo gledaj...ja ću hiniti da ne primjećujem taj žar, to htijenje...želiš me imati, znam, ali oboje znamo da htjeti nije isto što i moći...znati...smjeti...
Ne diraj me, spalit' ću te meke jagodice koje miluju bolje od kurtizaninih...od eunuhovih dodira vještije su...šteta ih je za neke buduće ljubovce...
Ostavit' ću ti ih, milosrdna ja sam...katkada...ne suviše često i zato ido, dok se ne predomislim...dok plima ne zatre oseku mojih raspoloženja koje ni mjene mjesečeve ne krote...
Pogledaj mi oči, sjenom svojih trepavica zatri moje lice, kapcima mi usne pomazi...samo upij u sebe mene u trenutku ovoga prkosa jer sam pokopala svaku drugu emociju...nemam više truna nježnosti, što to bješe milovanje i dodir perja po tvom trbuhu?
Sad te grizem...uranjam nokte svoje u meso tvoje...do krvi...Želim da svi sokovi tebe preliju se preko mene za odštetu, za odmazdu...Toliko mi duguješ! Zadnju kap!
Zadnji dah!
Ime moje na jeziku tvome u posljednjem času!
Zato, pogledaj me, sve ono što je moglo ploviti rijekama tvojim - škartao si, odbacio, višak tereta kao neki paket koji jugo nanese na obale našega mora...Ja sam ti k'o feniks, sad sam prah, već idućeg časa širim krila da zatrem sjenu tvoju sjenom svojom...
Pogledaj me, ti koji se ljubiš na tako dobar način, ti kojemu su mnoge riječi upućene, a nikad poslušane...gledaj mene, gledaj ono što ti nikad pripadati neće...što nikad posjedovat' nećeš...što nikad više ljubit' nećeš...
Pa mi reci - je li vridilo?

Svakom svoje

Voljela sam,
ishitreno,
užareno,
potpuno,
neprežaljeno...
Ostala sam
poput sjene
na dnu rijeke
koja brza
svojim tokom...
Tražila sam
zrnce pažnje,
trunak želje,
dah sa dahom,
ushit samo...
Tražila sam,
dobila sam...
Šamar laži,
tresak srama,
obmanu
i suzu,
samo jednu,
ali tešku...
...teče još i sada...
Natrag dajem
svako slovo,
bujicu tih riječi
koje načas
zakrpaše rupu
koja mnome vlada,
lavinu osjećaja
koji na papiru,
k'o i svaki leš,
leže samo...
Bacam nazad
tvoje oči,
usne meke,
ruke tople...
...jeza struji
mojim bićem,
hladnoća okovala
me...
Vraćam tebi,
"dušo moja",
nazive slatke,
nježne,
otresam k'o prašinu
s cipela
povjerenja moga...
...prvo dade,
onda ukra'...
Snove,
nadu,
obećanja!
Ništa neću,
sve ti vraćam,
ništa ne dam,
nemam ništa...
...k'o za inat,
sve što imah,
naposlijetku,
vraćam tebi,
nek' ti
duplo bude!
Moja suza,
tuga moja,
moji ponor
i bezdana nesanica,
opaka želja
da istina bude,
a ona se opet
ruga i
smije...
...evo ti sada...
Svakome svoje,
tvoje tebi,
al' i moje,
diši,
budi,
laži,
ljubi...
...poslije mene
i zbog mene,
nek' ti Netko drugi
sudi...

Sad kad nestao si
ostala mi samo
izmaglica dima,
prazna pepeljara,
izgažena rima,
vatra ugasloga žara,
nestade...
Otkako te svojim
moje usne ne zovu,
srce luta bespućima
potrošeno k'o vepar u lovu,
lovina sama
- danima, noćima...
Nema mi tebe,
a ja sama poput sjene,
lovim se za prošlost,
one svijetle uspomene,
zakrpana koža ja sam,
ogoljena kost,
nema te...
Otkad obrisah
tvoje oči iz suza
koje teku sad bez lika,
moje žiće
k'o na platnu bijela slika,
tvoje priče
uho ne ču',
i da krikneš,
nestao si...
Tek'o mnome
poput vala,
oplakiv'o moju hrid
k'o da jedina je obala,
nježan,
tih,
podatan,
a plah...
Sad te nema,
obalama svojim
neke druge stijene
zoveš,
ja ne molim,
i ne vapim,
nema krika,
niti jecam,
al' ni mene
više nema...
Satralo me
more tvoje,
osekom me
prepolovio na dvoje,
tijelom tu sam,
ali srce
plima tebe
utopila je...
Nema tebe,
nema mene,
stojim nasred
svoga bića,
plovim jučer
da preživim
makar samo
do zadnjeg potonuća...
U prahu stvoren
naš je san,
u pepeo pretvoren,
k'o i svaki
novi,
bez tebe - dan...