Sad kad nestao si
ostala mi samo
izmaglica dima,
prazna pepeljara,
izgažena rima,
vatra ugasloga žara,
nestade...
Otkako te svojim
moje usne ne zovu,
srce luta bespućima
potrošeno k'o vepar u lovu,
lovina sama
- danima, noćima...
Nema mi tebe,
a ja sama poput sjene,
lovim se za prošlost,
one svijetle uspomene,
zakrpana koža ja sam,
ogoljena kost,
nema te...
Otkad obrisah
tvoje oči iz suza
koje teku sad bez lika,
moje žiće
k'o na platnu bijela slika,
tvoje priče
uho ne ču',
i da krikneš,
nestao si...
Tek'o mnome
poput vala,
oplakiv'o moju hrid
k'o da jedina je obala,
nježan,
tih,
podatan,
a plah...
Sad te nema,
obalama svojim
neke druge stijene
zoveš,
ja ne molim,
i ne vapim,
nema krika,
niti jecam,
al' ni mene
više nema...
Satralo me
more tvoje,
osekom me
prepolovio na dvoje,
tijelom tu sam,
ali srce
plima tebe
utopila je...
Nema tebe,
nema mene,
stojim nasred
svoga bića,
plovim jučer
da preživim
makar samo
do zadnjeg potonuća...
U prahu stvoren
naš je san,
u pepeo pretvoren,
k'o i svaki
novi,
bez tebe - dan...