Bože,
koliko mi samo
jutros nedostaješ,
koliko želim
vratiti ono
što dao si mi
jednoć,
čime probudio si
ovu mene,
sjećaš li se?
Kako samo
silno trebam
tvoje riječi,
tvoj šapat
u pustoj noći,
tvoju dušu
koja ljubi
ovu moju,
mladu zarobljenu,
umalo zaboravljenu.
Bože mili,
koliko trebam
tebe
da se sjećaš
ovakve mene,
na početku mojih sanja,
jer me budiš
iz mrtvila ovog
sada stanja,
nedostaješ mi,
Bog zna kol'ko,
da odneseš
samo slovom,
da preneseš
moju krinku
do slobode
onog jučer...
Ovu bol gubitka
ne mogu da nosim,
razum jedno,
ali džaba,
srce vuče
ovom smješku,
ti ga iščupa,
ti ga mami,
ti ga volje,
nitko nikad
poput tebe...
Nedostaješ mu,
mome smijehu,
mom životu,
kolaš mnome
poput laži,
al' ne mogu
da se odreknem
jer me ona
budi,
mazi,
sludi...
Hoću tebe,
tvoje priče,
kupujem i bajke,
prodat' ću i sebe,
bacam život svoj
pred noge tvoje,
samo vrati
riječi svoje...
Boli šutnja,
bole riječi,
boli laž,
al' istina,
gle čuda -
pa ne liječi,
floskula je samo,
dušo moja,
nedostaje mi
ono naše -
samo rijetki nađu
rijetke...
Sjećaš me se
evo ovakve,
rijetko tko bi
mog'o znati
da to ja sam,
osmijeh za vjekove
upečaćen,
u trenutku
kojim življah
kao da bijaše
život prošli...
O Bože,
koliko mi fale,
usne tvoje
i tvoj smijeh,
divljenje i
nježan glas,
umiljatost koju proždre
moj cinizam
poput štita...
Ispod njega
ostala sam
odvajkada
ruševina...
