U zrcalu razbijenom
tisuću je slika,
mnoštvo riječi
i izgubljenih prilika,
k'o kapljice rose
što umivahu lišće,
za krhotinu snova
drži se još čvršće...

Slomile se rame
njenih lakih sanja,
prosute sad su
pustinjom uzaludnih nadanja,
prodana za dim,
sumaglicu trenutačna hira,
izdana u obmani
zadovoljstva odabira...

Odbljesak suza
kroz kaledioskop šutnji
milovan u slučajnoj
Mjesečevoj šetnji,
jednom zrakom obojan
kao dugom razliven,
u bunaru utopija
zanavijek utopljen...

Zaboravljen...

Poput zvijezda sjaje
komadići stakla,
iz svakoga izvire
jedna čežnja slatka,
jedan osmijeh varljiv,
jedna rana više,
dvije riječi hladne,
par uzdaha tiše...
...i još nešto više...

Rasula se noći
poput vala snova,
ogledala prašina
utisnuta izmeđ' đonova,
željom svojom
pregažena,
voljom svojom
satrvena,
usnama njegovim
zanavijek opčinjena...
...izlomljena...

Ubijena...