Dan rijetkih bolesti

Danas sam trebala biti na obilježavanju ovog nedovoljno prepoznatog "Dana". U moru "the Dana" i mimohoda za ovo i za ono, ovaj je "Dan" sakriven očima medija i ne senzibilizira javnost poput, npr., "Dana zagrljaja susjedove kišne gliste". Ovaj "Dan" većini ne predstavlja apsolutno ništa.
I znate što?
Radosna sam što je tako! ❤❤
Sretna jer još uvijek epidemija rijetkih bolesti NIJE preplavila svijet. Čvrsto vjerujem da niti neće. 😊😊
Ja sam pak, zapravo, danas neopisivo zahvalna.
Zvuči paradoksalno i "sigurno je na nečemu". 😂😂 No, zaista, zahvalnost je ( konačno ) prodrla do ovog sirotog, milijun puta zalutalog srca. Poput ne baš pametne ovce koja non - stop zapinje u isti drač, tako je i moje srce tražilo non - stop istu kaljužu u kojoj se valjalo.
E, onda je došla ta rijetka bolest. 😕😕 Kada sam ostala potpuno sama s njom i prihvatila da je sada dio mene, počela sam shvaćati razloge zbog kojih sam baš ja s njom vezana. Neću u dubioze i analize.
Zahvalna sam na ovoj bolesti. Zahvalna sam jer me iščupala iz kaljuže i vratila me Njemu. Vratila mi je osmijeh na lice. Vratila mi je samopoštovanje i želju da nosim radost. Vratila mi je život, usprkos tome što se činilo da mi je život uzela.
On mi je preko bolesti vratio - mene. Upravo onakvu kakvom me zamislio. Nakon eona lutanja i bjegova, koliko sam Mu mila da me baš uporno vraća k Sebi?
Posebna sam Mu. Kao i svatko od nas.
Možda sam samo malo više "ovca" 😂😂😂
Hvala Bogu, "I'm still standing" 😊😊
Do kada, nemam pojma. Moje dane On je izbrojao. I svaki trenutak koji još imam u Njegovom planeru ja dišem s radošću i nepatvorenim zadovoljstvom šumom vjetra, pjevom ptica, zelenilom trave, osjetu tla pod nogama, dodirom obraza ljubljenih ljudi... Zaista, svaki trenutak svakoga dana zahvaljujem na svojoj bolesti. Kako? Vrlo jednostavno. Kažem:
"Ma hvala Ti, Bože, jer si me vratio Sebi. Nema mjesta gdje bi mi bolje bilo biti. A Ti - proslavi Sebe. Samo Sebe! Po Presvetom Srcu Isusovu. Amen!"

Ljepotica i Lupus

Danas sam lijepa.
Danas ne primjećujem ožiljke od lupusa na mom licu.
Danas, kao u jučer, ne stavljam više šminku da bih se ohrabrila stati među ljude. Malo lažem - još uvijek pokrijem ožiljke, ali sve rjeđe i rjeđe.
Meni ne smetaju.
Čak ni upitni pogledi me više ne dodiruju.
Osmjehnem se i - znam da sam lijepa.
Zašto bih sakrivala svoje " nedostatke"? Kome, zapravo, želim biti lijepa, bilo ovdje, bilo u stvarnom svijetu i čije estetske norme se trudim "zadovoljiti"?
Lijepa sam Onome tko poznaje svaki komadić od kojega sam satkana. Pa, kako i ne bi? Ta On me tkao. U krilu majčinu unaprijed me ovakvom zamislio. I poznat mu je svaki ožiljak i svaka rana na mom licu. Na mom tjemenu.
U mojoj duši.
Lijepa sam svojoj kćeri. Ona kaže da je njoj crvena ionako najdraža boja - Lieblingsfarbe ;) - i da su moji ožiljci njoj prelijepi. Crvena mama :) .
Lijepa sam, zapravo i uistinu. Ne onako kako očekuju neki pojedinci koji, kad me vide našminkanu, crno - bijelom fotkom sakrivenu, u celofan umotanu, pomisle: "Wow!". Ne onako kako bi htjeli da budem lijepa.
Ne uklapam se u norme. U gabarite. Rušim vaše kriterije ljepote.
Varam laž.
Lijepa sam i sretna što mogu biti ovako javno lijepa baš ovakva. Ne trudim se impresionirati niti zavesti niti sakriti. Neću uređivati svoje fotografije da bih skupila lajkove na račun svog "popravljenog" izgleda.
Ne, lupus me nije pobijedio. Nije čak ni načeo moju ljepotu. Možda ju je malo začinio.
Ali nije ju ukrao.
Pokušao je i pokušava.
Ali - moju ljepotu čuva Onaj u kome sam lijepa. S ožiljcima, sa znakovima lupusa, sa ponekim rupama bez kose i sjenom koja me poput lopova prati da ukrade moju ljepotu.
Ne zadovoljavam ničije norme i uvriježene ljestvice estetskih pravila.
Ali, dok mi srce zahvalnošću kliče i osmijeh lice krasi - ja znam da iz mene ljepota nosi Njegovo ime.
A za lupus ... Ma tko te pita 😁😁😁