Danas ne primjećujem ožiljke od lupusa na mom licu.
Danas, kao u jučer, ne stavljam više šminku da bih se ohrabrila stati među ljude. Malo lažem - još uvijek pokrijem ožiljke, ali sve rjeđe i rjeđe.
Meni ne smetaju.
Čak ni upitni pogledi me više ne dodiruju.
Osmjehnem se i - znam da sam lijepa.
Zašto bih sakrivala svoje " nedostatke"? Kome, zapravo, želim biti lijepa, bilo ovdje, bilo u stvarnom svijetu i čije estetske norme se trudim "zadovoljiti"?
Lijepa sam Onome tko poznaje svaki komadić od kojega sam satkana. Pa, kako i ne bi? Ta On me tkao. U krilu majčinu unaprijed me ovakvom zamislio. I poznat mu je svaki ožiljak i svaka rana na mom licu. Na mom tjemenu.
U mojoj duši.
Lijepa sam svojoj kćeri. Ona kaže da je njoj crvena ionako najdraža boja - Lieblingsfarbe ;) - i da su moji ožiljci njoj prelijepi. Crvena mama :) .
Lijepa sam, zapravo i uistinu. Ne onako kako očekuju neki pojedinci koji, kad me vide našminkanu, crno - bijelom fotkom sakrivenu, u celofan umotanu, pomisle: "Wow!". Ne onako kako bi htjeli da budem lijepa.
Ne uklapam se u norme. U gabarite. Rušim vaše kriterije ljepote.
Varam laž.
Lijepa sam i sretna što mogu biti ovako javno lijepa baš ovakva. Ne trudim se impresionirati niti zavesti niti sakriti. Neću uređivati svoje fotografije da bih skupila lajkove na račun svog "popravljenog" izgleda.
Ne, lupus me nije pobijedio. Nije čak ni načeo moju ljepotu. Možda ju je malo začinio.
Ali nije ju ukrao.
Pokušao je i pokušava.
Ali - moju ljepotu čuva Onaj u kome sam lijepa. S ožiljcima, sa znakovima lupusa, sa ponekim rupama bez kose i sjenom koja me poput lopova prati da ukrade moju ljepotu.
Ne zadovoljavam ničije norme i uvriježene ljestvice estetskih pravila.
Ali, dok mi srce zahvalnošću kliče i osmijeh lice krasi - ja znam da iz mene ljepota nosi Njegovo ime.
A za lupus ... Ma tko te pita 😁😁😁
Nema komentara:
Objavi komentar