Satralo me večeras... Satire me već noćima, jutra guram još nekako, ali noći, brate, noći su mi živa jeza...
Ne smijem nikome reći, ponajmanje tebi, da si mi nedostajao svaki tren otkako sam te iz ruku pustila. Ne smijem reći ni nebu, ni svemiru, ne smijem reći ni ptici - nikome ne smijem reći da sam te se odrekla i da večeras moje odricanje krvari... Ne smijem ti reći da je rupa koju sam onomad imala u grudima sada grotlo koje ništa ne može ispuniti... pa, ni sa čime... Prazna sam. Nema tu ni mržnje, ni suda, ni žaljenja, ni kajanja. Samo je prazna pulsirajuća bol.
Misliš da sam patetična?
A ja na valovima mazohizma utječem se samo svojim slovima. Slova monopoliziram i ne dam nikome da ih takne, da ih ukalja svojim tamo nekim "izdaleka objektivnim" procjenama, da ih trivijalizira i stavi u kalup promašenih eseja!
Ni sjećati te se nesmijem.
Ni uspomene ne smijem prebirati poput mirisnog duhana među požutjelim prstima...
Ali večeras me satralo....
Satralo me ono sjećanje koje nemam na nešto što nikada nije bilo moje...
A ne smijem reći ni suncu, moram šutjeti i kiši, stapati suze s kapima njenim dok klize niz moje usne i pitaju:
"Za čime plačeš?"
A ja, za čime ja zapravo plačem, ne smijem reći, ma ne smijem ni pomisliti više jer sam se odrekla misli i slova i riječi i daha u dahu tvome... Zato me evo, večeras, pišem, slova za sebe, nikako za druge, ponajmanje za tebe, tebe se ni ne sjećam, ako ćemo pravo!
Samo svaki atom mojega bića večeras vrišti ime tvoje, a ja se pravim da ne čujem i stavljam prst na usta da ne čuje nebo, da ne čuje svemir, da ni sunce ni kiša, ni ptica ni cvijet ne čuju ime koje je tvoje, a nekako oduvijek moje...
Ne smijem nikome reći, ponajmanje tebi, da si mi nedostajao svaki tren otkako sam te iz ruku pustila. Ne smijem reći ni nebu, ni svemiru, ne smijem reći ni ptici - nikome ne smijem reći da sam te se odrekla i da večeras moje odricanje krvari... Ne smijem ti reći da je rupa koju sam onomad imala u grudima sada grotlo koje ništa ne može ispuniti... pa, ni sa čime... Prazna sam. Nema tu ni mržnje, ni suda, ni žaljenja, ni kajanja. Samo je prazna pulsirajuća bol.
Misliš da sam patetična?
A ja na valovima mazohizma utječem se samo svojim slovima. Slova monopoliziram i ne dam nikome da ih takne, da ih ukalja svojim tamo nekim "izdaleka objektivnim" procjenama, da ih trivijalizira i stavi u kalup promašenih eseja!
Ni sjećati te se nesmijem.
Ni uspomene ne smijem prebirati poput mirisnog duhana među požutjelim prstima...
Ali večeras me satralo....
Satralo me ono sjećanje koje nemam na nešto što nikada nije bilo moje...
A ne smijem reći ni suncu, moram šutjeti i kiši, stapati suze s kapima njenim dok klize niz moje usne i pitaju:
"Za čime plačeš?"
A ja, za čime ja zapravo plačem, ne smijem reći, ma ne smijem ni pomisliti više jer sam se odrekla misli i slova i riječi i daha u dahu tvome... Zato me evo, večeras, pišem, slova za sebe, nikako za druge, ponajmanje za tebe, tebe se ni ne sjećam, ako ćemo pravo!
Samo svaki atom mojega bića večeras vrišti ime tvoje, a ja se pravim da ne čujem i stavljam prst na usta da ne čuje nebo, da ne čuje svemir, da ni sunce ni kiša, ni ptica ni cvijet ne čuju ime koje je tvoje, a nekako oduvijek moje...
https://youtu.be/RTsIruLSnv8
