Izlila se žuč
Prelila se preko ruba
natopila klance duše
jednog čovjeka gruba,
gruba...

Potekla je sva gorčina
Ruke diže k`o da pušta
da ga krivnja sobom topi
putem čista - 
čistilišta...

Teče njime gorka rijeka
Talasaju valovi samoprijezira
Kleči ispred svijeta ogledala
Koji dio srca da amputira?
- analizira...

Sagnula ga snaga plime
pa se zgrbi kao starac
oslonac mu jezik plazi
štaka njeg`va - ego borac
- poletarac...

Prolio se čemer dana
u sutonima što pogiboše
prelijeva se uspomena
na razuma glasonoše 
- pameti što izmakoše...

Usjeklinom srca gorda
plovi slana voda suza,
žari ranu vatra vlažna,
poljubac mlađahnih meduza -
kraljica grimiza...

Snaga jada i te muke
osamljenosti jednog daha
naplavila je obale suhe
u sekundi predaha -
prije kraha...

Utopljenik svoje tuge 
i samoće zarobljenik,
u tamnici bića svoga
optuženik -
osuđenik...

Zbogom, svijete, krikne sebi,
svijet nit` čuje,
niti želi,
čovjek psuje
- po nutrini svojoj ruje...

Odnijele ga vode boli
niz liticu života pusta
osvrće se k`o da nema 
iza sebe pregršt propusta
- za sva usta...

Zbogom ostaj, svijete svjetski,
nit` sam bio, niti jesam,
prije mene isto bijaše,
ja svejedno abdiciram
- sam...