Ne sjećam se kada sam počela brojati osmjehe na ljudskim licima, na licima žena i djece, muškaraca, staraca i mladih; ne, to je nadošlo spontano kao bljesak i ja sam hodala Strossmayerovim trgom put Zrinjevca sve do Trga bana Jelačića i - brojala osmijehe. Oh da, na Staru godinu 2019., vani je bilo hladno, zima je stezala svoje zube oko mojih nezaštićenih koljena i noseva dok su mi prsti, zahvaćeni Reynaudovim sindromom, u rukavicama psovali tu nadobudnu ideju da uopće iziđem van na nekakav polu-doček.
Bilo je hladno, a dojam hladnoće pojačavao se u kontaktu s očima ljudi. Vjerujete li mi da sam na 20 prolaznika nabrojala 2,5 osmijeha, računajući i djecu?
Onih 0,5 računala sam kada se čovjek veselo javio na mobitel, a sekundu potom taj je osmijeh iščezao.
Iznad naših glava obješene su lampice u boji zlata, u boji sunca, asocirajući na toplinu, na ono nešto što te oko srca ugrije kada pogledaš oko sebe i sjetiš se da smo prisutni na Adventu, na Staru godinu u jednom od najljepše okićenih gradova u Europi. Eeeeej, Zagreb grad kao najjači adventski grad!
Eeeej...
Sve blješti. Blješte te lampice ponad Zelenog vala, klupice duž šetališta prepune su svjetlećih balona i mačeva na kojima Romi zarađuju svoj dinar; blješte listopadna stabla i njihove gole grane na Zrinjevcu; blješti Božićni tramvaj i njegova hladna i prazna sjedala...
Prazna, da, prazna su sjedala tramvaja i prazna su šetališta i prazno je sve ispod tih blještećih lampica koje obasjavaju sve opipljivo jer ono neopipljivo ionako nije prisutno...
Prazne su kućice poslagane kao kutije šibica, zatvorene su i bijele i potpuno su prazne - lišene duha svih onih koji su zaključali lokote na njihovim vratima i potpuno iscrpljeni otišli kući opsovavši i slab promet i tu usranu Novu godinu...
Klizalište je prazno; ispunjeno je ljudima koji misle da moraju tamo biti baš na tu Staru godinu jer je to pitanje imiđa, ali je prazno - lišeno je cike, vriske, dječjega smijeha; lišeno je padova na guzice i dobronamjernih rugalica; klizači kližu svi u jednom pravcu, pogleda uprtih u pod, ali dovoljno visoko da slučajno ne ostvare bilo kakav kontakt s nekim drugim bićem...
Prazna je pozornica na Trgu i sve je na njemu prazno; još nije vrijeme za "šminku" i maske za kamere; brojim osmijehe i dajem svoj, zauzvrat ne dobijem ni pogled, izbjegavaju ljudi bilo kakve ljudskosti.
Brojim ljude s velikim vrećama prepunima plastičnih boca; Stara je godina, Advent u Zagrebu; sve je prazno osim tih vreća, zelenih i krcatih plastičnim bocama u rukama ljudi praznih lica, pogleda bez nade, ali i bez očaja, pogleda pomirenih sa Starom i sa Novom i sa svima...Istrošenih kaputa, poderanih tenisica na temperaturi ispod 0, pogrbljenih ramena, sakrivenih trepavica; ne pitaj ih ništa, ostavi im te boce, kad im je već dostojanstvo oduzeto.
Brojim treštave punktove iz koji vrišti Tajči i njeno "Hajde da ludujemo" iz 1990.godine i miris kuhanog vina i kobasica sa kiselim zeljem; tih je punktova puno i na njima ima ljudi; žderi i loči, urlaj i cupkaj u mjestu dok ti najlonke ne puknu od otpalog žara s cigarete koja ti se trese u drhtavim rukama, a maskara ti se smrznula na očima vlažnim od dima. 
Ne možeš me prevariti... 
Znam da te vlastite rupe gone da tamo pocupkuješ i nadaš se da ćeš u nečijem pogledu vidjeti veću prazninu negoli u svom...
Prazne su ulice prepune ljudi...
Prazni su ljudi prepunih ruku...
Prazne su ruke prepune darova...
Prazni su darovi prepuni ukrasa...
Brojala sam ljude i brojala rupe; laž kao pokrivku za svaku prazninu; vatromet da prekrije stvarnu tugu; blještavilo koje omata jad i gorčinu; brojala sam čemer na licima ispod naočala sa sobovima i čela naborana grčem straha ispod kapa sa djeda mrazovima; iskala sam osmjehe i zdravu zafrkanciju, ali, ne večeras, džabe, hladno je... Sibirska se zima uvukla u kosti, polarna je noć zavladala Adventom naših srdaca...
Tražila sam čovjeka između lampica, tražila sam ga među ukrasima i u kućicama sa pahuljama; tražila sam ga među bocama i u licu zalutalog crnca koji prodaje svoje drvene rukotvorine i ide os stola do stola nudeći ih nezainteresiranim oholicama koji mu ne žele ni pogled uputiti; tražila sam čovjeka u mladiću koji drnda "Fridu" na svojoj gitari u nekom prolazu zarađujući na taj način za svoj piz ili žutog ili kakvog već danas prodaju na ulici; tražila sam ga ispod trepavica od 3 metra djevojaka golih ramena i nogu koje su izišle tražeći provod, a dobivši upalu pluća i mjehura...
Tražila sam radost i veselje ispod takvih celofana, ispod predstave za javnost i ispod krinki "najboljeg Adventa u Europi". 
Jedino što sam pronašla bila je - praznina...
Što da se čestita i vjeruje li više itko u tu riječ "sretno", ja zaista ne znam...
Ruku pod ruku sa svojim Bogom ja ću i dalje iskati - čovjeka...