Kad me više ne bude,

ne daj, dušo,

da hvalospjeve recitiraju

oni zbog kojih za života

tragediju ja sam pisala...

Kada odem,

kada duša otprhne iz ovog

potrošenog bića,

ne daj da zamnom plaču

oni zbog kojih plakala ja sam

dok sam ovdje bila...

Kad me više neće biti,

ne daj da mi cvijeće nose

oni radi kojih venula sam,

usahla i svenula k'o mak poljski

nakon žege strašne...

Kad otputujem putem vječnosti,

kada prašinu sa nogu bosih stresem,

ne daj im da svijeće pale za me

oni radi kojih proždrla me samoće vatra,

bijede plamen... 

Pepeo jada

zbog kojih postala sam...

Kad od letim s oblacima 

onoga čega više nema,

dušo moja,

ne dozvoli da pohode me

niti pjesmom,

niti svirkom

oni koji su me dok još plesah

izbacili iz kola u kom' bijah

k'o sa dvije lijeve...