Opet sam plakao...

Ne, ona je ponovno plakala u meni. Zagrlila je svoja koljena, stisnula se u najudaljeniji kutak moje nutrine i iz tog ćoška jecala je kao ranjena hijena usred pustinje, zaviujala je na mjesec, zvijezde koje su neobično blizu kada ih gledaš sa dna svojeg očaja, cvilila je poput kojota koji liže nazalizive rane u iščekivanju lešinara.

Ona je plakala, ja sam samo slušao. Ne, nisam zapravo samo slušao. Njeni jecaji razdiru moju utrobu. Moj želudac boli od njenih krikova. Njene slane suze peku moje meso. Jebote, ona me razdire iznutra kao neki gladni termit...

Nariče narikača, nariče za svim promašenim odlukama, kao da išta može popraviti tim glasnim kapima u kojima, valjda, želi utopiti sve te svoje pogreške. Mo`š si misliti!

A i ova slova koja ona piše kroz moje "muževne" i hladne prste, kao da ih itko uopće želi čitati! Svijetu daj "kruha i igara", nasmijavaj ga danonoćno, seri gluposti iz usta, očiju, ruku, daj samo "droge" obmane i laži. Ne pokazuj se, ne viri iza koprene cereka. Svi će obratiti pozornost na tvoje obrve, ali na ono ispod trepavica? hajde, mala, ne budi glupa, sjedi u svom kutu i tresi se u bezglasnim vriskovima koji cure sve do ispod tvojih trepavica pa se valjaju obrazima i umiru, konačno, u udubini ispod tvoje brade.

Sve je svoje pogreške ona nanizala, kao češnjeve češnjaka, na uže od papira vlastitog dnevnika. "Dragi Lastane, pojela sam brdo govana... A niti jednu karamelu..."

Jebiga, da je znala, jela bi kolače...

Ovako, plače.

Vidiš, čak se i rimuje, nehotice. To njena pjesnička duša curi iz mene, zajedno s odlomljenim noktima, ispalim trepavicama i izgubljenim obrvama. Curi, dušo, samo curi. Jebi se! I ti i ta duša, što ste okupirale moju nutrinu? Baš moju, od svih mogućih nutrina na ovom ucrvalom svijetu?

Plače, danas opet plače...Osjećam njene istine u sebi kao čedo u utrobi majke. Kao da sam trudan s njenom istinom. Ako trudnoća ovako boli, kakve su tek onda porođajne muke?

Peče me njena glad za ljubavlju, razara mi krvne žile, osjećam kako eksplodiram, ne, kako implodiram od te vrišteće gladi; ona je gladna, a ja sam hrana usprkos tome što je ne volim.

Nitko ju nije ni volio. Sve te ljubavi koje su protutnjale kroz njen život, sve su je ostavljale oštećenu. Znate kako zatvorenici reckaju recke na zidovima svojih ćelija? E tako su nju izreckale njene ljubavi. Jebote, kako je koja otišla, tako ju je osakatila.

Hajd`, nemojte ju više voljeti! :D Čisto da preživi, iako joj je do preživljavanja stalo k`o do lanjskog snijega. Zašto se svi toliko borite ostati živi? Preživjeti kugu, koleru, koronu? Zbog straha od smrti ili zbog ljubavi prema životu?

Ona to ne razumije; u onom svom ćošku, dok grli vlastitu kožu i čeka samo da padne mrak jer joj se čini da je u toj noći, nekako, suludo i iskrivljeno, najviše zaštićena i da u tom mraku, pod zvijezdama može biti - viđena. Ne mora biti netko drugi da bi se svidjela. Može biti - ona.

Ionako nema nikoga tko ju, zapravo, želi vidjeti.

Nitko nikoga ne želi vidjeti.

Pod svjetlom tih nebeskih svjetlila ona se može i naći i izgubiti. i, ne mora ni biti. ne mora lagati. ne mora ni objašnjavati.

Pod krošnjom breskve usred mraka može samo šapnuti:

"Zašto nisam mogla biti voljena? Onako, voljena sa zgrljajem i toplim dahom na ramenu, voljena sa prijateljstvom i šaputanjem tajni, voljena ne kao komad mesa, kao jutena vreća, kao prolaznost materije u tišini bez strasti, kroz samo jebeno trenje tijela??? Zašto sam ostala gladna tihih i izvršenih obećanja, suza radosti na jastuku, zašto sam ostala gladna zajedničkih buđenja i zašto sam stremila ka tome da budem samo meso, kost i koža? I, zašto, se do bijesa, sada uporno pokušavam uništiti u svim mogućim autodestrukcijama?"

Gledam nju iz svog kuta, kao pobijeđeni boksač cvili na svojoj strani; nije mi jasna, nikako mi nije jasna, kao zmija kad odbaci svoju staru kožu, jebote, ostala je nekakva naga, uplašena, nježna i tužna životinje u tom ćošku, a od njene gordosti nije ostala ni sjena.

S kime ja to živim u sebi već 40 godina???

Koja je ovo djevojčica s čijih podlaktica curi krv u lokvu ispod njene stražnjice? Čini mi se da će se utopiti u toj krvi, ali ne, njena to je krv i kako curi van, tako se i vraća unutra.

Ona mrzi to što ne može iskrvariti, konačno iscuriti i nestati u toj fleki ispod same sebe... Gledam u nju dok se raspada, srećom, nitko ju osim mene i ne može vidjeti, nitko ne zna ni pročitati, nitko ne treba u životu jedan kamen oko vrata kao što je ona.

To je moj usud, moje breme. I ona to zna.

A ja, ja sam pravo muško pa ispod brkova nabacim cer, cer za kojeg svi misle da je dio moga šarma.

Samo ona zna da je to dio moje predstave za van, predstave kojom štitim nju...