Što je više potreba, to je više ropstva.

Što je više uvjeta, to je više stresa.

Što je više moranja, to je više straha od neuspjeha.

Iz unutarnjeg sukoba 2 suprotstavljene strane osobnosti proizlazi revolt na "potrebe" i "težnje" one druge polovice nas samih koliko god razumne, zdrave i osnovane one bile.

U odnosu s tim "malim, emocionalno nezrelim djetetom", osim tantruma, durenja i inata ne možeš očekivati racionalan odgovor.

Dijete prvo treba sigurnost i ljubav da bi ti moglo vjerovati!

Onog trenutka kada ti nauči vjerovati, kada shvati da ga nećeš odbaciti i izdati, onda će se kotačić konstruktivnog djelovanja pokrenuti.

To je kao da zlostavljanog psa na silu pokušavaš dozvati u svoje naručje. Ti znaš da mu želiš dobro. Ali pas je naviknut na batine.

I, ne vjeruje da postoji dobro.

Psa prvo treba voljeti.

Nakon toga pas će naučiti i mirno hodati uz nogu čovjeku koji ga ljubi.

( M. V. - sva prava autorskog teksta pridržana) 

 Borba protiv same sebe... Težnja za savršenstvom bez realnog pokrića... Ispunjavanje očekivanja nestalnih poput vjetra. Cijepanje ličnosti u skladu s aplauzom maskota koje navijaju za tebe pod svojim uvjetima.

Podižem bijelu zastavu... Sukob prestaje. Hrlim u zagrljaj pomirenja s onom ogorčenom, revoltiranom klinkom koja poput Golijata stoji s druge strane mene - u meni.

Blagotvorna hladna izvorska voda spoznaje. Sukob sa svijetom jest samo sukob sa samom sobom. Taj sukob, taj rat nikada neće iznjedriti pobjednika.

Samo povrijeđenog.

Sebe ne možeš pobijediti.

Sebe NE TREBAŠ pobijediti!

Sebe trebaš voljeti.

Izrezanu, ranjenu, slomljenu.

U Golijatu su gomile krhotina, vješto prikrivene masivnošću samoobmana. U toj gomili prijetvornosti čuči ustrašena klinika protiv koje se bori njena slika i prilika.

I nikako da shvati zašto? Zašto se mora braniti od same sebe?

Zar ju ni sama "ona" ne može razumjeti, nego ju non stop gađa kamenjem iz ubojite praćke?

David pada na koljena, podižem bijelu zastavu i predajem se samoj sebi. Predajem se Bogu da sastavi zaraćene strane. On može pomiriti mene sa sobom. 

Ta tko će ako neću ja?

( sva prava autorskog teksta pridržana?) 

 Koračam stazama svoga života

Poput Alise nepreglednim tunelima

Koji ne završavaju nigdje

A počinju u mojim snovima

Kao Don Quiote svojih borbi

Imaginarnih neprijatelja

Marširam naizgled neustrašivo

Protiv sebe i svojih želja

I trčim ka smiraju onkraj duge

Misleć' da ću postat' heroj

Vlastitih utopija

Inačica bezbroj

Proći ću kroz obećana vrata

K'o Izrael u zemlju svoju

Pragove snova smjelo prekoračit'

Konačno upokojit' dušu svoju

 Prolazi vrijeme... Leti k'o vjetar, ako itko uopće tako govori. Ali, vjetar leti, udara amo, tamo, gdje god poželi. Tako i vrijeme, leti... Bezobzirno, surovo, nemilosrdno. U ušima mi jeka uspomena.

Živim u prošlosti...

Pokušavam ušutkati te glasove koji su odavno trebali umuknuti pod mrtvačkim pokrovom prošlog svršenog vremena. Pokušavam otvoriti prozore u toj kući duhova aorista. Pokušavam pomesti pod, obrisati prašinu, oličiti zidove poprišta davno zaključenih slučajeva nasilja. Kao svadbeni plašt koji vučem za sobom dok prilazim oltaru svoje budućnosti. Vjenčati ću se ne odrekavši se svoje ljubavnice. Ironično. Ta ljubavnica ne smeta nikome osim meni. Ona uživa u sadizmu, svjesna da je samo priraslina, ali duboka i oštra priraslina, nakalemljena na tako nezgodnom, neoperabilnom mjestu.

Živim u njoj jer ona živi u meni. Na meni. Oko mene.

Vrišti mi u uho. Definira moje reakcije "bori se ili bježi".

Dugo sam se borila protiv nje. Sramota je. Znak slabosti. Znak nedostojnosti.

Uzdigni se iznad svoje prolivene krvi.

Budi borac onkraj suza poraza.

Oprosti onima koji su te deformirali.

Ljubi one koji su te iskasapili.

Ne više.

Vrijeme je proletjelo. Ja sam ostala ista. Na duševnom nivou Quasimodovih hendikepa. Grbava sam i ćorava, unakažen izrod forsiran na "samospoznaju", tjeran da bude kriv što je završio kao nakaza.

Sakrivam se u zvoniku Notre Dame, u sjeni vlastita deformiteta vidim gnjev, ali sramota je biti i unakažen i gnjevan. Pa šutim... Krikovi tišine paraju mi uši. Unutra.

Jučer.

Prekjučer.

Prije puno godina.

Miris samoće pali mi nosnice. Usamljenost opipljiva poput bakrenog zvona teškog preko 200 kilograma. Kada bi se komparirala vrijednost tog zvona i ove sjene koja luta hladnim tunelima svojih sjećanja, za to bi zvono licitirali svi tirani koji izbrisahu moje osmijehe.

Jer ih zvono ne podsjeća na sebe same.

Samo vrijeme ode...