Borba protiv same sebe... Težnja za savršenstvom bez realnog pokrića... Ispunjavanje očekivanja nestalnih poput vjetra. Cijepanje ličnosti u skladu s aplauzom maskota koje navijaju za tebe pod svojim uvjetima.

Podižem bijelu zastavu... Sukob prestaje. Hrlim u zagrljaj pomirenja s onom ogorčenom, revoltiranom klinkom koja poput Golijata stoji s druge strane mene - u meni.

Blagotvorna hladna izvorska voda spoznaje. Sukob sa svijetom jest samo sukob sa samom sobom. Taj sukob, taj rat nikada neće iznjedriti pobjednika.

Samo povrijeđenog.

Sebe ne možeš pobijediti.

Sebe NE TREBAŠ pobijediti!

Sebe trebaš voljeti.

Izrezanu, ranjenu, slomljenu.

U Golijatu su gomile krhotina, vješto prikrivene masivnošću samoobmana. U toj gomili prijetvornosti čuči ustrašena klinika protiv koje se bori njena slika i prilika.

I nikako da shvati zašto? Zašto se mora braniti od same sebe?

Zar ju ni sama "ona" ne može razumjeti, nego ju non stop gađa kamenjem iz ubojite praćke?

David pada na koljena, podižem bijelu zastavu i predajem se samoj sebi. Predajem se Bogu da sastavi zaraćene strane. On može pomiriti mene sa sobom. 

Ta tko će ako neću ja?

( sva prava autorskog teksta pridržana?)