Djevojčice...

Ti, što sjediš sklupčana na hladnom podu moje nutrine, ti, koju su preplavile sve moje krivnje i svi moji strahovi. Ti, koja svoja koljena grliš jer te nikada nitko zagrlio nije pa toplinu pokušavaš dobiti od sebe same iako ne znaš kako se to radi. Ti, koja nikada nisi odrasla ni pretvorila se iz pupoljka u predivnu ženu, nego nehotice sabotiraš svaki pokušaj prelaska tog mosta, a sve samo iz bijesa i revolta spram "odraslog" svijeta, onoga svijeta koji te i gurnuo u mrak tog bunara moje nutrine u kojemu si sigurna samo onoliko koliko je mraka oko tebe. Ti, djevojčice, koja se bojiš i mene i svijeta i života. Ti, koja grizeš i boriš se protiv mene, a ne znaš da se, zapravo, boriš protiv - sebe.

Jer, ja sam ti i ti si - ja.

Prošle su godine, dani su uminuli, Zemlja se okreće oko svoje osi, oko Sunca i sve se mijenja. Svijet se mijenja, a ti sjediš u dubinama i čekaš da skonča i taj nemilosrdni svijet i ta os i ta Zemlja koja za tebe nikakav smisao nema. Samo brojiš minute i sate i svaki otkucaj tvoga srca previše ti je. Rane krvare, gležnjevi su ti prekriveni toplom, oporom i ljepljivom tekućinom, ali ti ne mariš. Potonuti je ono što želiš i što je više krvi to je veća nada da će uskoro prekriti i koljena i prsa i vrat... I potom, više neće biti zraka za disanje... Za - moranje... 

Znam tvoje boli. Možeš se nazvati imenom koji god želiš. Možeš se obući u haljine i prekriti ožiljke najšarenijim tkaninama. Možeš pjevati svojim dubokim altom i recitirati stihove tako da se ljudi čude tvojoj senzualnosti, tvojim emocijama i tvojoj nježnosti. Možeš pisati rečenice i elaborirati seminare. Svi će reći - pametno čeljade! Možeš bacati viceve kao iz rukava i svijet će se smijati dok ga trbuh ne zaboli. 

Reći će svijet - ovo je žena!

Fasada koja te prekriva nikada te ne može sakriti od mene. Ja te vidim. Jaz između mene i tebe nije dubok i nije tako strašan kako si ti zamislila. Nisi uspjela stvoriti rupu kpju ja ne bih mogla prijeći. Ja te čujem. Čujem tvoj šapat i čujem tvoju molitvu. Nisi tako opasna kako bi željela da ja pomislim. Nisi ti zvijer koja mrzi. Nema u tebi ničega strašnog osim straha.

Ja sam odrasla. Ti nisi. Nismo se pratile. Ja sam letjela za nekim svojim snovima, ganjala sam svoje ideale, bila neke imaginarne bitke, krotila nevažne zmajeve. Nisam te poznavala. Nisam niti znala da postojiš. Nisam te čula.

Oprosti mi...

Oprosti mi što te nisam vidjela i što te nisam čula. Oprosti mi što nisam osjetila tvoju samoću i što sam te željela prekriti svojim bijesovima ni ne znajući da prekrivam - sebe. Jer ti si - ja. Oprosti mi što nisam - oprostila. Bilo bi nam objema lakše da jesam. Jer, znaš, djevojčice, osim oprosta, ništa, ali baš ništa drugo nije važno. Nije svijet kriv. Niti je Zemlja kriva. Krivnja ne postoji. Ona je samo paravan iza kojega se skrivaju kukavice. Ha! "Čega se ja to bojim?" - prkosno ćeš me pitati. Bojiš se, mila, života. Slobode. 

Sebe.

Malena si pa ne razumiješ...Ali ja te razumijem. Strah od slobode je najgora vrsta straha. Što bi sa svojom slobodom kad je u okovima sigurnosti lakše živjeti koliko god ti okovi ranjavali. I dušu i tijelo. Nevažno! Važna je sigurnost. I toplina mraka i krvi i suza koje peku. One su tako poznate. Tako domaće. Tako - sigurne. Zašto se ne utopiti u tom bazenu? 

Djevojčice...

Dozvoli mi da te pomilujem po kosi. Dozvoli mi da ti melemom namažem ranjena koljena. Koljena na kojima klečiš i šapćeš molitve. "Bože, završi ovu agoniju...Molim Te, prekini okove, bole me lanci... Bojim se, Bože..." Čujem svaku tvoju molitvu. I ja molm Boga i ti čuješ moje molitve. Iste su riječi. Ista je bol. Ista je krv.

Jer ja sam - ti.

Razlika je u tome što ti želiš pobjeći u mrak, a ja želim da nas oslobodi za svjetlo. Ti želiš nestati, a ja želim da budemo. Ti se želiš predati, a ja želim hodati. Ja se ne želim više bojati. 
Promatram te, skvrčenu u dubini moje nutrine, mila. Znam da znaš da te gledam. Ne dižeš glavu jer mi ne vjeruješ. Iznevjerila sam te nebrojeno puta. Pustila sam te da uništavaš sebe umjesto da sam te naučila izgradnji. Ni sama nisam znala kako. Lakše je bilo pustiti. Pa nek voda nosi... 
Osjećam vrelinu tvoje boli. Tvoja me usamljenost para poput krika u gluhoj noći. Tvoja je samoća opipljiva poput oštrice noža. Reže duboko u meso. Peče. Žari.

Nema pustih obećanja na koja nećeš prezirno odmahnuti rukom...

Ja znam tvoje nepovjerenje. Poznajem taj cinizam koji kao štit držiš pred svojim licem. Samo da nitko ne primjeti koliko si nježna. Nježnost se kažnjava odlascima, je li tako? Povjerenje izdajom? Ljubav se kažnjava odbačenošću? Zagrljaji postaju prazni? I ono što danas jest, sutra sigurno više nije? Ožiljci na tvojim zapešćima vrište tim "istinama". Grlo izmrcvareno neprestanim povraćanjem samo da zašuti, da više ne govori stigmama proživljenih uspomena. 

Ali...Ja nisam otišla.

Ja sam tu. I uvijek ću biti tu. Jer, zapravo, ništa drugo i nije važno. I nitko drugi nije važan. Važna sam ja. Tebi. I važna si ti. Meni. 
Krivnja je floskula. Zabluda i prijevara ega koji želi da se skrivamo. Da ne rastemo. Da se ne spojimo. Da pukne svaka tanka nit koja veže tebe i mene. 

Dozvoli mi da ti priđem.
Dozvoli mi da me upoznaš.
Trebaš mi. 
Takva kakva jesi, trebaš mi. Bez tebe ja sam samo pola čovjeka. Samo - čahura. 

Gusjenica.

Dozvoli sebi i dozvoli meni da postanemo - leptir...