Danas odem s Princezom u pekaru i dok ju otkapčam iz sjedalice na bajku veli ona meni:
"Mama, ja te volim. Hvala ti što si me rodila!"

A meni srce naraslo k`o kuća...ma što k`okuća...kao Antunovićev hotel u Zagrebu...onaj sa staklenom kupolom...

Predivno!

I koliko god mi ponekad bilo teško, koliko god sam nesavšena i koliko god puta pogriješim u odgoju jer rabim metode koje ili uopće ne pale ili pale samo kao momentalno stišavanje bure, a dugoročno nemaju nikakve temelje, koliko god moje glasnice trpe od gotovo svakodnevnog impulzivnog i nepromišljenog vikanja, koliko god ponekad, samo ponekad u osami wc-a plačem jer me Princeza dovela do ruba snaga svojim neposluhom...a i radi nekih vlastitih osjećaja krivice jer vičem i postavljam se kao Gestapo...toliko i još stostruko više od toga prelijevam ljubav svoju na nju i ona ju preplavljuje...
Vidim joj to u očima, u osmijehu, čujem to u njenom grlenom smijehu,osjećam to u zagrljaju njenih malih rukica i trku njenih nožica kad mi poleti u zagrljaj s vječnim pitanjem:
"A kaj si mi kupila?" (?!?!)

I ona tuga i osjećaj beznačajnosti, rub ponora u kojemu čuči depra i ponekad me zove raširenih ruku da skočim u bujicu njene snage, osjećaj frustracije i bijesa, one silne zatomljene suze boli...sav taj mrak koji nosim u sebi...plonk!!! - raspline se kao mjehurić sapunice i nema ga više...

Ostanu kapljice na mom licu kao podsjetnik na tu noć mojega bića i da...i dalje je tu...ne nestane, samo prestane prevladavati u mojemu danu...

Princezo voli te mama najviše na svijetu!

( ... do neba i natrag i tako milijun puta... )