Postoji li zaista ljubav bez granice?
Ona ljubav koja je ovjekovječena u filmskim klasicima s Bogartom, Bergmanicom i inim zvjezdama koji su svoje emocije uspjeli pretočiti na filmska platna?
Nazovite me cinikom, ali ja mislim da je to sve parodija.
Parodija, tragi-komedija i bljuvotina.
Pristajemo li na malo samo da nas ne bi bol ošinula kao ledeni zapuh buretine na našim licima?
Vjerujemo li u ljubav?
Što je ona uopće?
Jer, svaki put kada kao, doživimo ljubav, odmah se počinjemo bojati da ju ne izgubimo.
Čitam objave o "savršenim" supruzima koji svojim "savršenim" suprugama velikodušno daju poklone u obliku novih bundi, naočala, satova, ugradnji umjetnih trepavica, noktiju, sisa...to je ljubav?
Pa se hvale na društvenim mrežama kako im partneri nesebično poklanjaju spa tretmane, wellnese i ine tričarije i kako uživaju u tim znacima - čega? Ljubavi?
Što nas to ispunjava?
Zar zaista novi parfem koji miriše na nama poput lavande protiv moljaca u ormaru ili omekšivača u žutoj boci?
Zar nas može nagnati da se osjetimo nečijima, zaista i duboko nečijima nove D&G sunčane cvike koje ćemo onda držati u etui-ju i vaditi ih samo za posebne prilike ili za slikanje pa dijeljenje na FB-u?
"Mene je moj mužić počastio za rođendan/sv. Nikolu/Božić/godišnjicu etc., etc., srčeko/smajlić/srčeko/pusa!"
Lajkova 800532.
"Wow draga,kak` lijepo..."
"Woohoo mila, kak` ti imaš dobrog muža!"
A najbolje od svega:
"Ajme kak` on tebe voliiiii!!!"
Pa serem ti se i na te cvike i na taj parfem ako ću prema njima cijeniti ljubav!
Serem ti se na sve te skupe stvari ako su one mjerilo ljubavi koja veže partnere!
Serem se na sva vaša preseravanja o divnim i krasnim bračnim partnerima kada u Lijepoj našoj, prema statistici, svaki 4. ili 5. brak završi - razvodom.
Koji je to moment kada ljubav jednostavno - prestane?
Pokušavamo li zamijeniti nešto tim poklonima i prekenjavanjima samo da bi na trenutak osjetili da smo nekome bitni?
Morate li cijelom svijetu pokazivati koliko vas netko "voli" time što ćete svaku sitnicu fotkati i zalijepiti na svoj "wall"???
Ljubav - precijenjena.
Odeš u Muller i kupiš - ljubav.
Provučeš Mastercard i platiš - ljubav.
Napraviš dijete, po mogućnosti još jedno - ljubav?
Kada vam se bračni partner vrati doma s posla i ne donese vam poklon za godišnjicu ili je nedaj Bože zaboravio vaš rođendan, a vi nemate što poslikati, znači li to da vas ne voli?
Pa se rastanete...
Ljubav potražite na drugom mjestu. I traje...oh da...zaljubljenost je veoma varljiv osjećaj...svi ti leptirići i balončići i mjehurići...Mislite da će trajati dovijeka...
Ali neće!
Istopiti će se jer su osjećaji poput lave, prvo eruptiraju, potom vas preplave pa se - ohlade...
U međuvremenu vi ćete imati novog muža, novu obitelj, novu kuću, staru - novu djecu i ajmo ispočetka...
Kaj, budemo iskušali i 3. sreću?
Možda sam cinik.
Možda sam budala.
Možda sam realna.
Iz iskustva govorim da ljubav ili je ili jednostavno - nije.
Ljubav je sve - nježnost, strast, poštovanje, povjerenje, prijateljstvo, sigurnost.
Ne jedno od toga.
Vreća svega toga.
Ukoliko jedna stvar nedostaje - ljubav nedostaje.
Ukoliko u svom partneru nemate prijatelja - ljubavi nema.
Ako s partnerom nemate sex - ljubavi nema.
Ako vaš partner prema vama nema ni zerice nježnosti - ljubavi nema.
Možete mirisati na L`ancome i imati Guess-ove satove koje vam je zakoniti ostavio pod borom. Možete ugrađivati umjetne trepavice i lakirati nokte u mondenim salonima i sve to plaćati njegovim karticama. Možete se oblačiti u Donna Karan dućkasima i nositi one "modni mačak" torbe od par tisuća kuna. Možete glumiti idealne parove hodajući po eventima i neznam kakvim krstarenjima.
Šuplji ste poput potrošenih konzervi pseće hrane.
I odnosi vam tako zaudaraju.
Jer, kada zatvorite vrata svojih kuća i stanova, svojih brižno uređenih domova okićenih svjetlećim lampicama u raznoraznim oblicima onda sve maske padnu.
A padnu jer moraju pasti.
Pa vam on j**e mater jer ste predugo u kupaoni ili ste bili toliko glupi i kupili usrani ugradbeni frižider s kojega stalno padaju "panti" pa on mora šarafiti.
Ili vam sere jer ne izvlačite oprezno kablove od usisavača iz utičnice pa su se svi štekeri razlohali.
Pa vam tu i tamo nabije na nos što imate slab imunitet, a njemu jaaaako ide na živce bolest općenito.
Padne pokoji šamar, ali što ćete, nakon toga je sex tako dobar, zar ne??? A i isplati se istrpjeti jer sutra će pokajnik doći s novom Swarowsky ogrlicom - u znak ljubavi, ofkors.
Proživjeti ćete svoje isprazne živote trepćući svojim umjetnim trepavicama i družeći se sa svojim ispraznim prijateljima vodeći isprazne razgovore i jednoga dana ispuhati se poput balona.
Zavaravati sebe cijeli život.
Proživjeti život bez - života.
Što se više salona za uljepšavanje otvara, to imate više tema za razgovor. Nijanse laka za nokte, nijanse sjajila, nijanse jbnih tragova prstiju na vašim ispraznim obrazima...
I dalje se smješkate...i dalje fotkate...i dalje dijelite i vapite za lajkovima...
Koji vam je?
Ljubav je osjećaj pripadnosti. Dio dijela mene i tebe. Nas. Nismo više dvoje. Sada smo jedno.
Ne u novčaniku.
Ne u krevetu.
U srcu.
Srce ne zanimaju maskare i pedikure, ne pita za najnoviji brend, bljuje mu se od hihotanja i prenemaganja.
Ali kome ja pričam?
Glavu u pijesak i vrtite guzama...možda uleti poklon!
Kada sam tužna, pišem...Kada sam sretna, pišem...Kada me ironija prožme, pišem....Kada sam pametna, pišem...Kada nisam, opet pišem...Pisanje, to sam ja...U svim oblicima i svakom pogledu...Dišem kroz riječi, osjećam...Živim... SVE PJESME I TEKSTOVI OVDJE NAPISANI ISKLJUČIVO SU MOJE AUTORSKO VLASNIŠTVO.
petak, 27. studenoga 2015.
utorak, 17. studenoga 2015.
Ništa sam...sve od ovoga svijeta skupljeno u hrpetinu ničega što se ničim zove...
Potpuno sam prazna u dubini ispunjenoj gorčinom, ljutnjom, bijesom..o, bijesom tolike razarajuće snage da mu niti jedan uragan ženskog imena ne može parirati...
Toliko sam prazna da me smrad vlastite šupljine obavija i odzvanja jeka odbijajući se o zidove mene same...
Gledam sebe izvan sebe, vidim otvoreni prostor, ništavilo, duboko, sveobuhvatno, gladno..
U samom centru sebe, usred tod trulog ništavila rodila se, nanovo, stara druga - moja tuga...
Koliko li sam samo riječi ispisala tebi stara moja prijateljice?
Koliko čaša žeste do vrha ispunjenih ledom ispila u tvom društvu i u tvoje ime nazdravljala istodobno se smijući i plačući?
Koliko samo prijatelja ostavila i zapostavila da bih bila u tvom zagrljaju?
Bile smo si dobre, ženo, nerazdvojne!
Gdje si uopće nestala, a nisi ni javila da putuješ?
Ili si se skutrila i samo si čekala?
Samo si osluškivala otkucaje moga srca i namirisala trenutak vlastitog dizanja, kao feniks iz pepela...
Mislila sam da sam prestara za tebe, draga. Daj, otkud tebe opet?
Gledam te ponovo, nisi ostarila ni dana, tako si lijepa, tako putena, nježna...tako si mila u svojim osmjesima i prijetvornim zagrljajima, tako si opako topla i tako me mamiš...Tijelo ti je kao isklesano, ogrnuta si mojim suzama, stoje ti kao salivene, stapaju se s tvojim prekrasnim oblinama, klize niz njih i nestaju u mojemu mraku...Kose ti se gube među mojim prstima, žedna si me i gutaš me gladno, upijaš me u sebe i prožimaš me sobom tako da ne postojim više ja nego samo ti...
Kao u dobra, stara vremena...
Proždireš me, dušo...
Znaš da ti ne mogu reći "ne". Mamiš me i kad me stisneš uza zid i kad me poljubiš pa kreneš zubima otkidati komad po komad mojeg tijela.
Znam da tražiš dušu moju i znam da si tako sretna kad me ispuniš sobom.
Ja sam ponovo samo tvoja, ponovo sam na samom dnu ako ništavilo dna ima, na dnu te crne rupe koja se nutrinom mojom zove...
Dajem ti se cijela...svoju, bol, svoje suze, ovo lomljivo tijelo i krhko srce, um prošaran mislima koje bole i ranjavaju, bičujem sebe samu i tješim se da možda ipak nisam prestara...za tebe...za tugu...za ljubav...za sebe...
Za život.
Smiješ mi se, draga?
Misliš da pričam gluposti pa mi zaklapaš usne svojim usnama da ne slušaš utopističke nebuloze jedne žene potpuno shrvane, žene koja se utapa u tebi, a tebe mrzi iz dna duše!
Oh da, nikada te nisam voljela...Pokraj tebe sam se osjećala ništavno - kao i sada...
Pokraj tebe se osjećam nemoćno i jadno - kao i sada.
Ti me ljubiš, ja te volim ljubiti, ali mrzim to što si ti ta!
Ja te ne želim ovdje...
A tako te trebam...
Popijmo koju zajedno, tugo moja...Popijmo, nazdravimo meni i mojoj gluposti, ponovo...
Smiješ mi se, o da, smij se...I ja bih se smijala kroz maglicu vlastitih suza da mi jecaj ne ispunja grlo i ne mogu se smijati, taj smijeh zvučati će groteskno, a ja, iskrivljena od boli, od muke, slomljena, u tvom zagrljaju potpuno ću nestati.
Znam da ti želiš da ja nestanem.
I ja želim nestati u tebi, sada, ovoga trena, da me plimni val tvojeg podsmjeha preplavi i odnese...Tvoj užitak da postane surova stvarnost mojeg istapanja...nestajanja...
Popijmo još jednu da se prisjetimo starih dana, stare gluposti i starih laži koje dođu uvijek nanovo i tu leži tvoja moć - uvijek nanovo dolaze i tu se iznova rađaš ti, dušo...
Nosi me na svojim ramenima istesanima od mojega jada i odnesi me daleko od svega tako da se stopimo jedna u drugu i jednostavno budemo u ničemu - ništa - a opet sve...
Potpuno sam prazna u dubini ispunjenoj gorčinom, ljutnjom, bijesom..o, bijesom tolike razarajuće snage da mu niti jedan uragan ženskog imena ne može parirati...
Toliko sam prazna da me smrad vlastite šupljine obavija i odzvanja jeka odbijajući se o zidove mene same...
Gledam sebe izvan sebe, vidim otvoreni prostor, ništavilo, duboko, sveobuhvatno, gladno..
U samom centru sebe, usred tod trulog ništavila rodila se, nanovo, stara druga - moja tuga...
Koliko li sam samo riječi ispisala tebi stara moja prijateljice?
Koliko čaša žeste do vrha ispunjenih ledom ispila u tvom društvu i u tvoje ime nazdravljala istodobno se smijući i plačući?
Koliko samo prijatelja ostavila i zapostavila da bih bila u tvom zagrljaju?
Bile smo si dobre, ženo, nerazdvojne!
Gdje si uopće nestala, a nisi ni javila da putuješ?
Ili si se skutrila i samo si čekala?
Samo si osluškivala otkucaje moga srca i namirisala trenutak vlastitog dizanja, kao feniks iz pepela...
Mislila sam da sam prestara za tebe, draga. Daj, otkud tebe opet?
Gledam te ponovo, nisi ostarila ni dana, tako si lijepa, tako putena, nježna...tako si mila u svojim osmjesima i prijetvornim zagrljajima, tako si opako topla i tako me mamiš...Tijelo ti je kao isklesano, ogrnuta si mojim suzama, stoje ti kao salivene, stapaju se s tvojim prekrasnim oblinama, klize niz njih i nestaju u mojemu mraku...Kose ti se gube među mojim prstima, žedna si me i gutaš me gladno, upijaš me u sebe i prožimaš me sobom tako da ne postojim više ja nego samo ti...
Kao u dobra, stara vremena...
Proždireš me, dušo...
Znaš da ti ne mogu reći "ne". Mamiš me i kad me stisneš uza zid i kad me poljubiš pa kreneš zubima otkidati komad po komad mojeg tijela.
Znam da tražiš dušu moju i znam da si tako sretna kad me ispuniš sobom.
Ja sam ponovo samo tvoja, ponovo sam na samom dnu ako ništavilo dna ima, na dnu te crne rupe koja se nutrinom mojom zove...
Dajem ti se cijela...svoju, bol, svoje suze, ovo lomljivo tijelo i krhko srce, um prošaran mislima koje bole i ranjavaju, bičujem sebe samu i tješim se da možda ipak nisam prestara...za tebe...za tugu...za ljubav...za sebe...
Za život.
Smiješ mi se, draga?
Misliš da pričam gluposti pa mi zaklapaš usne svojim usnama da ne slušaš utopističke nebuloze jedne žene potpuno shrvane, žene koja se utapa u tebi, a tebe mrzi iz dna duše!
Oh da, nikada te nisam voljela...Pokraj tebe sam se osjećala ništavno - kao i sada...
Pokraj tebe se osjećam nemoćno i jadno - kao i sada.
Ti me ljubiš, ja te volim ljubiti, ali mrzim to što si ti ta!
Ja te ne želim ovdje...
A tako te trebam...
Popijmo koju zajedno, tugo moja...Popijmo, nazdravimo meni i mojoj gluposti, ponovo...
Smiješ mi se, o da, smij se...I ja bih se smijala kroz maglicu vlastitih suza da mi jecaj ne ispunja grlo i ne mogu se smijati, taj smijeh zvučati će groteskno, a ja, iskrivljena od boli, od muke, slomljena, u tvom zagrljaju potpuno ću nestati.
Znam da ti želiš da ja nestanem.
I ja želim nestati u tebi, sada, ovoga trena, da me plimni val tvojeg podsmjeha preplavi i odnese...Tvoj užitak da postane surova stvarnost mojeg istapanja...nestajanja...
Popijmo još jednu da se prisjetimo starih dana, stare gluposti i starih laži koje dođu uvijek nanovo i tu leži tvoja moć - uvijek nanovo dolaze i tu se iznova rađaš ti, dušo...
Nosi me na svojim ramenima istesanima od mojega jada i odnesi me daleko od svega tako da se stopimo jedna u drugu i jednostavno budemo u ničemu - ništa - a opet sve...
srijeda, 11. studenoga 2015.
Bila sam sama i bilo mi je dobro.
Bilo mi je onoliko dobro koliko sam sama htjela i toliko loše da samoj sebi nisam željela priznati svo to crnilo koje me grlilo toliko gladno, toliko neumoljivo, nezasitno.
Bila sam sama, sakrivena u sebi i nije me moglo raniti ono što nije bilo stvarno, ono što nije postojalo, ono nešto što moj život u sebi nije imao.Sjedila sam u zakucima svojeg bića i šutjela.
Nisam plakala.
Nisam cvilila poput ranjene životinje.
Nije me moglo boljeti nešto što nikada nije ni bilo moje.
Nije postojalo.
Među pukotinama zidova otkrila sam nepresušne potoke cinizma i samoironije. Tkala sam ih u plašt kojim sam sakrivala svoju golotinju od svijeta, nagost predanja i istine.
Ja ne volim ovaj svijet.
Ja nisam od ovoga svijeta.
Ne snalazim se u ovom svijetu i nisam prijatelj s njime.
Ja volim život.
Možda ipak u nekoj drugoj dimenziji.
Bilo mi je sasvim dobro u skrivenoj i ogrnutoj tim plaštem tkanim od gorčine i neumoljivosti. Bilo mi je dobro vlastitim izborom biti nedodirnuta ičim osim vlastitom grubošću realnosti.
Zašto si došao?
Što želiš?
Tko te pozvao da me diraš i da skidaš sa mene moje otrove?
Tko ti je naredio da guliš sloj po sloj te prstima razdvajaš ljuske moje surovosti?
To je MOJA surovost!
Da noktima grebeš po vanjštini moje hladnoće dok te ne zazebe, a moje raspadanje krene poput kule od karata?
To je MOJA hladnoća!
Zašto svojim dahom griješ i uporno otklanjaš ovu zimu koja je MOJA zima?
Zašto ti smeta moja zima?
Jel` vidiš sapu koju proizvodi tvoj dah u mojoj blizini? Svaki tvoj izdah otklanja milimetar moje hladnoće i ove sante u koje sam se upila i koje su MOJE sante tope se pod neumoljivošću tvojeg disanja?
Ne diši pokraj mene jer rušiš moj svijet!
To je MOJ svijet, čovječe!
Tvoje oči svijetle u mojim tamama, mojim mrakovima koji su mene zaodjenuli u sebe i meni je u njima dobro, onoliko dobro koliko ja želim da bude i...toliko loše da samoj sebi ne mogu priznati koliko me guta ta noć...
Ne tresi tlo na kojem sam se šćućurila, ne guraj zidove koji me pritišću, ne stvaraj buku u meni...u meni je tiho i i mirno...ja sam se stopila s tišinom oko sebe...Ta je tišina sigurna i pouzdana.
To je MOJA tišina!
Pusti me da čučim sama u sebi i da ono malo srca teče svojim sokovima za nešto bolje.
Možda to bolje donese rijeku koja će odnijeti zidove i obasjati tame...odnijeti strah i nepovjerenje...
Možda će to bolje razbiti cinizam i ironiju...satrati svom silinom svojih voda tu gorčinu i podsmjeh...
Oplaviti moje obale da na njima raste i prebiva neka nova flora i fauna...
Pusti me da te ne volim i da ne volim sebe...pusti me da vjerujem da je istina laž i da ona i ne postoji...pusti da sjedim naslonjena na sebe samu na tom dnu da ne osjetim ništa jer ništa garantira nepostojanje boli...
Ne mogu se nositi s boli.
Ne, mogu, ali ne želim.
Jednostavno...pusti me da budem ono što najbolje znam...nešto između mene i mene...uvijek između...nikad konkretno...
Pusti me...
Bilo mi je onoliko dobro koliko sam sama htjela i toliko loše da samoj sebi nisam željela priznati svo to crnilo koje me grlilo toliko gladno, toliko neumoljivo, nezasitno.
Bila sam sama, sakrivena u sebi i nije me moglo raniti ono što nije bilo stvarno, ono što nije postojalo, ono nešto što moj život u sebi nije imao.Sjedila sam u zakucima svojeg bića i šutjela.
Nisam plakala.
Nisam cvilila poput ranjene životinje.
Nije me moglo boljeti nešto što nikada nije ni bilo moje.
Nije postojalo.
Među pukotinama zidova otkrila sam nepresušne potoke cinizma i samoironije. Tkala sam ih u plašt kojim sam sakrivala svoju golotinju od svijeta, nagost predanja i istine.
Ja ne volim ovaj svijet.
Ja nisam od ovoga svijeta.
Ne snalazim se u ovom svijetu i nisam prijatelj s njime.
Ja volim život.
Možda ipak u nekoj drugoj dimenziji.
Bilo mi je sasvim dobro u skrivenoj i ogrnutoj tim plaštem tkanim od gorčine i neumoljivosti. Bilo mi je dobro vlastitim izborom biti nedodirnuta ičim osim vlastitom grubošću realnosti.
Zašto si došao?
Što želiš?
Tko te pozvao da me diraš i da skidaš sa mene moje otrove?
Tko ti je naredio da guliš sloj po sloj te prstima razdvajaš ljuske moje surovosti?
To je MOJA surovost!
Da noktima grebeš po vanjštini moje hladnoće dok te ne zazebe, a moje raspadanje krene poput kule od karata?
To je MOJA hladnoća!
Zašto svojim dahom griješ i uporno otklanjaš ovu zimu koja je MOJA zima?
Zašto ti smeta moja zima?
Jel` vidiš sapu koju proizvodi tvoj dah u mojoj blizini? Svaki tvoj izdah otklanja milimetar moje hladnoće i ove sante u koje sam se upila i koje su MOJE sante tope se pod neumoljivošću tvojeg disanja?
Ne diši pokraj mene jer rušiš moj svijet!
To je MOJ svijet, čovječe!
Tvoje oči svijetle u mojim tamama, mojim mrakovima koji su mene zaodjenuli u sebe i meni je u njima dobro, onoliko dobro koliko ja želim da bude i...toliko loše da samoj sebi ne mogu priznati koliko me guta ta noć...
Ne tresi tlo na kojem sam se šćućurila, ne guraj zidove koji me pritišću, ne stvaraj buku u meni...u meni je tiho i i mirno...ja sam se stopila s tišinom oko sebe...Ta je tišina sigurna i pouzdana.
To je MOJA tišina!
Pusti me da čučim sama u sebi i da ono malo srca teče svojim sokovima za nešto bolje.
Možda to bolje donese rijeku koja će odnijeti zidove i obasjati tame...odnijeti strah i nepovjerenje...
Možda će to bolje razbiti cinizam i ironiju...satrati svom silinom svojih voda tu gorčinu i podsmjeh...
Oplaviti moje obale da na njima raste i prebiva neka nova flora i fauna...
Pusti me da te ne volim i da ne volim sebe...pusti me da vjerujem da je istina laž i da ona i ne postoji...pusti da sjedim naslonjena na sebe samu na tom dnu da ne osjetim ništa jer ništa garantira nepostojanje boli...
Ne mogu se nositi s boli.
Ne, mogu, ali ne želim.
Jednostavno...pusti me da budem ono što najbolje znam...nešto između mene i mene...uvijek između...nikad konkretno...
Pusti me...
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
Sjediš s lijeve strane zajedničke postelje i pališ cigaretu iz koje ispadaju mrvice duhana na pod, između tvojih nogu. Taj osjećaj praznine ...

-
Tamo gdje sam završila često su me pitali zašto sam se uopće odlučila na takav radikalan korak? I, kako? Obično sam pogledala znatiželjnik...
-
Sanjavši o majčinstvu i bračnom partnerstvu oduvijek sam u glavi imala sliku predivnog, uvažavajućeg odnosa među članovima te zajednice, dje...
-
Ništa više nemam da ti dam, sve uzela si, odnijela, ostavila za sobom grozomoran san, dane ispunjene boli, noći koja vječno moli......