Potpuno sam prazna u dubini ispunjenoj gorčinom, ljutnjom, bijesom..o, bijesom tolike razarajuće snage da mu niti jedan uragan ženskog imena ne može parirati...
Toliko sam prazna da me smrad vlastite šupljine obavija i odzvanja jeka odbijajući se o zidove mene same...
Gledam sebe izvan sebe, vidim otvoreni prostor, ništavilo, duboko, sveobuhvatno, gladno..
U samom centru sebe, usred tod trulog ništavila rodila se, nanovo, stara druga - moja tuga...
Koliko li sam samo riječi ispisala tebi stara moja prijateljice?
Koliko čaša žeste do vrha ispunjenih ledom ispila u tvom društvu i u tvoje ime nazdravljala istodobno se smijući i plačući?
Koliko samo prijatelja ostavila i zapostavila da bih bila u tvom zagrljaju?
Bile smo si dobre, ženo, nerazdvojne!
Gdje si uopće nestala, a nisi ni javila da putuješ?
Ili si se skutrila i samo si čekala?
Samo si osluškivala otkucaje moga srca i namirisala trenutak vlastitog dizanja, kao feniks iz pepela...
Mislila sam da sam prestara za tebe, draga. Daj, otkud tebe opet?
Gledam te ponovo, nisi ostarila ni dana, tako si lijepa, tako putena, nježna...tako si mila u svojim osmjesima i prijetvornim zagrljajima, tako si opako topla i tako me mamiš...Tijelo ti je kao isklesano, ogrnuta si mojim suzama, stoje ti kao salivene, stapaju se s tvojim prekrasnim oblinama, klize niz njih i nestaju u mojemu mraku...Kose ti se gube među mojim prstima, žedna si me i gutaš me gladno, upijaš me u sebe i prožimaš me sobom tako da ne postojim više ja nego samo ti...
Kao u dobra, stara vremena...
Proždireš me, dušo...
Znaš da ti ne mogu reći "ne". Mamiš me i kad me stisneš uza zid i kad me poljubiš pa kreneš zubima otkidati komad po komad mojeg tijela.
Znam da tražiš dušu moju i znam da si tako sretna kad me ispuniš sobom.
Ja sam ponovo samo tvoja, ponovo sam na samom dnu ako ništavilo dna ima, na dnu te crne rupe koja se nutrinom mojom zove...
Dajem ti se cijela...svoju, bol, svoje suze, ovo lomljivo tijelo i krhko srce, um prošaran mislima koje bole i ranjavaju, bičujem sebe samu i tješim se da možda ipak nisam prestara...za tebe...za tugu...za ljubav...za sebe...
Za život.
Smiješ mi se, draga?
Misliš da pričam gluposti pa mi zaklapaš usne svojim usnama da ne slušaš utopističke nebuloze jedne žene potpuno shrvane, žene koja se utapa u tebi, a tebe mrzi iz dna duše!
Oh da, nikada te nisam voljela...Pokraj tebe sam se osjećala ništavno - kao i sada...
Pokraj tebe se osjećam nemoćno i jadno - kao i sada.
Ti me ljubiš, ja te volim ljubiti, ali mrzim to što si ti ta!
Ja te ne želim ovdje...
A tako te trebam...
Popijmo koju zajedno, tugo moja...Popijmo, nazdravimo meni i mojoj gluposti, ponovo...
Smiješ mi se, o da, smij se...I ja bih se smijala kroz maglicu vlastitih suza da mi jecaj ne ispunja grlo i ne mogu se smijati, taj smijeh zvučati će groteskno, a ja, iskrivljena od boli, od muke, slomljena, u tvom zagrljaju potpuno ću nestati.
Znam da ti želiš da ja nestanem.
I ja želim nestati u tebi, sada, ovoga trena, da me plimni val tvojeg podsmjeha preplavi i odnese...Tvoj užitak da postane surova stvarnost mojeg istapanja...nestajanja...
Popijmo još jednu da se prisjetimo starih dana, stare gluposti i starih laži koje dođu uvijek nanovo i tu leži tvoja moć - uvijek nanovo dolaze i tu se iznova rađaš ti, dušo...
Nosi me na svojim ramenima istesanima od mojega jada i odnesi me daleko od svega tako da se stopimo jedna u drugu i jednostavno budemo u ničemu - ništa - a opet sve...
Nema komentara:
Objavi komentar