Bila sam sama i bilo mi je dobro. 
Bilo mi je onoliko dobro koliko sam sama htjela i toliko loše da samoj sebi nisam željela priznati svo to crnilo koje me grlilo toliko gladno, toliko neumoljivo, nezasitno.
Bila sam sama, sakrivena u sebi i nije me moglo raniti ono što nije bilo stvarno, ono što nije postojalo, ono nešto što moj život u sebi nije imao.Sjedila sam u zakucima svojeg bića i šutjela.
Nisam plakala.
Nisam cvilila poput ranjene životinje.
Nije me moglo boljeti nešto što nikada nije ni bilo moje.
Nije postojalo.
Među pukotinama zidova otkrila sam nepresušne potoke cinizma i samoironije. Tkala sam ih u plašt kojim sam sakrivala svoju golotinju od svijeta, nagost predanja i istine.
Ja ne volim ovaj svijet.
Ja nisam od ovoga svijeta.
Ne snalazim se u ovom svijetu i nisam prijatelj s njime.

Ja volim život.
Možda ipak u nekoj drugoj dimenziji.
Bilo mi je sasvim dobro u skrivenoj i ogrnutoj tim plaštem tkanim od gorčine i neumoljivosti. Bilo mi je dobro vlastitim izborom biti nedodirnuta ičim osim vlastitom grubošću realnosti.

Zašto si došao?
Što želiš?
Tko te pozvao da me diraš i da skidaš sa mene moje otrove?
Tko ti je naredio da guliš sloj po sloj te prstima razdvajaš ljuske moje surovosti?
To je MOJA surovost!
Da noktima grebeš po vanjštini moje hladnoće dok te ne zazebe, a moje raspadanje krene poput kule od karata?
To je MOJA hladnoća!
Zašto svojim dahom griješ i uporno otklanjaš ovu zimu koja je MOJA zima? 
Zašto ti smeta moja zima? 
Jel` vidiš sapu koju proizvodi tvoj dah u mojoj blizini? Svaki tvoj izdah otklanja milimetar moje hladnoće i ove sante u koje sam se upila i koje su MOJE sante tope se pod neumoljivošću tvojeg disanja?
Ne  diši pokraj mene jer rušiš moj svijet!
To je MOJ svijet, čovječe!
Tvoje oči svijetle u mojim tamama, mojim mrakovima koji su mene zaodjenuli u sebe i meni je u njima dobro, onoliko dobro koliko ja želim da bude i...toliko loše da samoj sebi ne mogu priznati koliko me guta ta noć...
Ne tresi tlo na kojem sam se šćućurila, ne guraj zidove koji me pritišću, ne stvaraj buku u meni...u meni je tiho i i mirno...ja sam se stopila s tišinom oko sebe...Ta je tišina sigurna i pouzdana. 
To je MOJA tišina!

Pusti me da čučim sama u sebi i da ono malo srca teče svojim sokovima za nešto bolje. 
Možda to bolje donese rijeku koja će odnijeti zidove i obasjati tame...odnijeti strah i nepovjerenje...
Možda će to bolje razbiti cinizam i ironiju...satrati svom silinom svojih voda tu gorčinu i podsmjeh...

Oplaviti moje obale da na njima raste i prebiva neka nova flora i fauna...

Pusti me da te ne volim i da ne volim sebe...pusti me da vjerujem da je istina laž i da ona i ne postoji...pusti da sjedim naslonjena na sebe samu na tom dnu da ne osjetim ništa jer ništa garantira nepostojanje boli...
Ne mogu se nositi s boli.
Ne, mogu, ali ne želim.
Jednostavno...pusti me da budem ono što najbolje znam...nešto između mene i mene...uvijek između...nikad konkretno...

Pusti me...