Davno nekada, toliko davno da pamtim samo obrise lica i miris nekih događaja, isijavanje asfalta praznog grada u ljetnim mjesecima, davno tada poznavao sam jednu tebe. Bila si lijepa, Bože moj, koliko si stvarno bila lijepa! I onako, kao tek propupala voćka mamila si tim svojim ružićasto-bijelim cvjetovima, mladim tijelom kao granama koje se njišu u ritmu juga, toplo i zanosno. Kao behar kad Bosnom probehara...bijel poput snijega nošen tim istim jugom prekrije i zabijeli polja i livade, seoske puteve pa čovjek ne zna kamo da nogu položi.
Poznavao sam mnoge tada, ali tebe jedinu znadoh.
Ti jedina ostade u mom sjećanju jasno iscrtana lika, bez osjenčivanja ili rosne, jutarnje maglice.
Prohujaše svi stazama prošlog vremena. Mnogima ne znam ni ime, a rijetkima pamtim samo oči...pogled, da se bolje izrazim. Svi smo tada imala gotovo identičan pogled pa pretpostavljam da preslikavam iz svojeg vlastitog: onaj pogled pun nade, očekivanja, pogled u kojemu su se zrcalili snovi na površinama naših mora. 
Dok se ne utopiše...
Ali ti, ti si kao jedinstven pokret među svim "slow-motion" pokretima koji se kreće u svom prirodnom ritmu.
Ti si kristalno jasna boja u paleti prigušenih, smućenih, nestajućih boja.
Ti si zvonak krik i rijeci prigušenih altova.
Poznavao sam te tada, a nikada se ne odvažih upoznati te ispod tog oštro ocrtanog naličja. Kakva šteta, zar ne? Ili?
Možda sam bio kukavica, možda bijah slabić, ali najvjerovatnije sam bio samo - dijete. Možda sam letio previsoko, a pored tebe samo proletio. Ipak vidiš kakvu igru odigra ta naša podsvjest?
Godinama nisam na tebe mislio, nisam čak ni znao da te se sjećam. I onda, miris jednog vala, na kojemu je plivao cvijet kojemu ne znam ni ime, eeej, ni ime, a kamoli vrstu, prizove mi u sjećanje tvoju siluetu. Isprva samo nju. A onda, zaintrigiran tom siluetom, natjerah sebe da ju i upoznam. Nekoliko trenutaka sam te "dočaravao". Kad ono - ti!
I ime ti pamtim, i boju kose, oči bademaste, velike, okrugle, nos, usne, malene zube otkrivene u rijetkim osmjesima koje si mi uputiti znala. Pamtim i kaputić koji si nosila tih godina, šal kojim si štitila promrzle obraze, one okrugle, slatke obraze koje rodbina zdušno štipa u naletima emocija. Sjećam se i boje tvoga glasa. Netko bi rekao da je promuklost kod žene odbojna. Meni je to oduvijek bilo baš erotično. Tebi je pristajalo.  
Šetaš mi kroz misli od kad otvorim oči do trenutka počinka. Okupirala si moje snove. 
Ne znam gdje živiš ni jesi li se udala za čovjeka koji voli tvoje zube i tvoj nos, koji grije tvoje ledene ruke i koji ne bježi od tvojih studenih stopala pod pokrivačem. Voli li on promukli tvoj glas i ušutkava li te kada glasno govoriš. Ne znam štiti li te od naleta vjetra i pomaže li ti nositi teške vrećice iz dućana. Ništa o tebi ne znam. 
Tko si sada?
Sjetiš li se ti mene?
Možda sam ja tebi samo mutan obris davno znanog imena, ako se i imena možeš sjetiti...
Ipak, želim ti reći, makar ovako, da sam te volio tada, iako ni sam nisam znao, volio sam te. I nekako, čudom, prenesoh tu ljubav kroza sve ove godine do danas. I sada te volim. Onakvu kakvom te pamtim i, vjerovala ti meni ili ne, ovakvu kakva si sada. Usprkos neznanju. Istinu o nama ne možemo sakriti. 
A ja tebe znam...