Želim da me voliš...
Ja samo opako želim da me voliš u svakom početku svojega hoda kroz minute i sate novih ti svitanja .
U vrijeme marende da mnome hraniš leptiriće u svom trbuhu.
Želim da me voliš dok gledaš Ligu prvaka i da na svakoj "štucni" vidiš izvezen logo mojeg imena.  I kada njih 10-ak trči terenom dok naganjaju taj balun, da se tebi dušo, magli pred očima jer ti se njihov ples svake sekunde čini kao sinkronizirani prikaz mojeg lika na zelenoj travi. 
Želim, mili, da me voliš u sutonima dana, kroz svaku zvijezdu na nebu da iščitavaš moje usne. Da oblik mog prćastog nosa vidiš u igri oblaka skroz gore na mjesecu, bio pun ili samo mlađak.
Želim da me voliš u svakom svom snu. U svakoj tvojoj sanji da sam ja glavni lik. 
Capo.
Želim da me voliš u mojim jutrima, onda kada sam bez šminke i daha koji ni na tren ne podsjeća na ljubičice, kada sam zgužvana poput plahte ispod naših tijela, zgužvana od te ljubavi koju te "žicam".
Žicam da me voliš dok se "čujem" po češnjaku koji stavljam u gotovo svaki obrok i tjeram tebe da ga jedeš samnom i da me onda ljubiš s nehinjenim zadovoljstvom.
Voli me i dok pijem pivu, onu bezalkoholnu, ali kad podrignem, onako, ne baš damski, voli me dušo, tvoja sam, ženstveno ću se makar nasmijati  u znak neke ipak hinjene isprike.
Jer mi neće biti žao.
Meni nikad nije žao.
Želim da me voliš kad me "šora" najjači PMS, a ja sam ti u PMS-u ljube skoro većinu ciklusa, 20-ak dana sigurno. A ako nije taj usrani PMS, onda je južina...ili pun mjesec...ili nepovoljna biometeorološka prognoza...Mene, dušo, stalno nešto pere.
Voli me i kada bez razloga plačem, više puta dnevno, kada od jecaja ni slovo ne možeš razaznati, kada mi se nos zacrveni od jada, a ruke tresu kao rakijomanijaku.
Tada me voli najjakije.
Voli me šutnjom, zagrljajem, ozbiljnošću. Voli me tišinom ispunjenom tobom. 
Voli me bez podsmijeha. Ja se na podsmijeh ne znam braniti.
Ja se više ne želim braniti.
Tjeram te da me voliš kada ti se čini da ja više ne volim tebe. Preklinjem te - tada me ljubi svom svojom žestinom.
Kada vidiš prijezir u kutovima mojih usana, prkos na mom namreškanom nosu, cinizam u mom pogledu, kada te hladnoća strese iz riječi mojeg monologa, kada među borama na mom čelu zamijetiš nadmenost i oholost, neumoljivost i grubost - tada dušo - prolij se po meni, preplavi me, uguši me sobom.
Ne daj mi da te ne volim. Ne daj mi da se pravim da te ne volim. 
A strah, onaj strah koji ćeš zamijetiti na mojim naježenim podlakticama, on će ti reći:
"Ja sam kriv za ovo!"
I ne puštaj me.
Ja samo želim da me voliš...raščupanu, ne uvijek glatku i savršeno depiliranu, s pokojom sjedinom u kosi, s nesavršenim tenom i blještećim nosom kao posljedicom toga...s pokojim ožiljkom na licu...s tisuću njih unutra...
Voli me ovako tvrdu i naoko samosvjesnu jer ti znaš da ja to nisam...
Pa me voli onakvu slabu, krhku, nježnu i prestrašenu kakvom me samo ti uspijevaš vidjeti. I baš zato što me vidiš volim i ja tebe.
Ti se nikadA ne boriš protiv mene.
Ti se nikada ne natječeš samnom.
Ti si onaj koji ne pokušava pobijediti.
Ti znaš da se ja i ne igram...
Ti si onaj koji voli.
Ti  si onaJ koji je vidio i vidi te usprkos tome ostaje ovdje.
Želim da me voliš...naređujem ti da me voliš...
Preklinjem te da me voliš...