Ostavi me da ne postojim u ovoj sadašnjosti, u ovome trenutku koji mine kao otpuhani maslačak, nošen vjetrom tamo negdje iza duge...
Dozvoli mi da me nema, samo danas, da se ljuljam na sjećanju koje me istodobno razdire i ushićuje...
Pusti me danas...
Na valu sam vlastite prošlosti i skoro pa mazohistički uživam u u oživljavanju tih slika koje su dio mene, mojeg lica, svakog treptaja mojeg oka, svakog osmijeha, mojeg sada...
Plovim jutrom i ćutim miris i okus sebe same, metalan okus i gutam ga pohlepno da me vrati samo danas i nikako više narednih godinu dana u trenutke kojima se nanovo ranjavam, radim recke k`o žiletom u umu...na srcu...
Ostavi me danas...
Da se valjam u lokvi vlastite patetike i melankolije koja me sjenča i stapa se samnom...ali samo danas...Sutra, da, sutra me pitaj...Odgovoriti ću ti sebi svojstvenim cinizmom, sarkazmom i "boli me za sve" načinom...Sutra, oh da, sutra ću ustati kao feniks i svoj pepeo usisati u se, kao nebrojeno puta do sada. Sutra, da, al` do sutra kilometri su minuta, sekundi, časaka moje krvi...
Danas me pusti...
Puzim mislima koje me vraćaju i, poput fanatika, pijem sunce koje neumoljivo prži kroz svaku poru iz koje curim ja, moji sokovi, gladna sam je kao utopljenik zraka, moja slamka moje je sjećanje...Zvukovi bubnjaju u mojoj glavi i ne čujem te danas, ne danas...Slušam, osluškujem tupe udarce, prasak stakla mojeg jučer, uzvike i stravu...Samo danas...
Neću da se gledam u ogledalo...
Neću da me ti gledaš...
Ni tada nisam željela...
Znaš li koliko je vremena prošlo otkako sam se usudila pogled dignuti i suočiti se sa svojim odrazom? Ni ja se više ne sjećam, ali danas, danas znam da su prošli eoni prije nego sam samu sebe pozdravila smiješkom iskidanim, zakrpanim, iskrivljenim:
"Hej, ljepotice, što ti se to dogodilo?"
Pusti me danas...
Moram apsorbirati svaku sitnicu, svaku pojedinost, svaki tren i osjetiti nanovo sav užas, moram nahraniti životinju u sebi, onu gladnu živinu koja vapi za krvlju...Jer, kada ju nahranim, kada joj dam ono što želi od mene, tada, samo tada ja nanovo mogu osjetiti zahvalnost za ono sutra...Dan poslije danas...
Ne tražim sažaljenje, ne trebam razumiijevanje, ništa mi ne znači tapšanje po ramenu. Ja znam da je sve u redu. I jest, zaista jest. Ali, ne razumiješ, ja danas moram putovati. Ja moram otići tamo gdje me vuče moja tuga.
Ne zbog toga dana.
Nego zbog svih dana prije njega...svih dana nakon njega...
Patetika, nije brate to patetika, makar kad slušam samu sebe baca na nju, ali zaista, možda i jest samo se tješim da nije, jer, hellouuu, nisam ja patetična. Ja sam cool. Snažna. Ja sam heroina. Kakva patetika???
Ipak, zato te molim, ostavi me danas da ispustim iz sebe bujicu upravo te patetike koja to nije, točno te melankolije koju ne priznajem, ostavi me da se povaljam u vlastitom jadu i očaju, da vršcima prstiju mijesim krivnju kao tijesto, da pustim sebi 24h samosažaljenja, da valovi koji iz mene nose tugu preplave mene i samo mene, da ne dodirnu nikoga koga znadem, jer, zaista, to ionako nisam ja.
Sutra, eh, sutra to nisam ja...Danas, tko zna...
Danas me pusti...
Nisam za druženja, razgovore o mjesečevim mjenama, krizi u državi, tuđim crnjacima...
Danas sam ja u noći. To je moja noć i ne pokušavaj u nju ući. Moja je to tmina i vjeruj mi, nema u njoj ni mjeseca ni zvijezda...Samo miris i okus metala, vrućina vulkana koja izvire iz mene same, mog sjećanja na nju i...krhotine...
Moja je to tama...Nema me danas, uplovila sam u tunel svojeg sjećanja i dobro se držim, časna riječ. Ne plačem, ne kukam, nije me shrvalo. Ja zapravo uživam u tom tunelu, u ćutanju tih opojnih okusa uvijek iznova i opet i opet...
Bičujem samu sebe i to me usrećuje.
Malo sam luda, zar ne?
Danas, samo danas malo sam luda, a sutra, eh da, sutra ću opet biti sve ono što ti želiš da ja budem. Sve ono što čovjek treba od mene. Sve ono što imam za dati, dati ću.
Ali ne danas.
Danas me pusti. Stavljam monopol na danas. Danas je moje.
I puzati ću i ploviti, valjati se, klečati, koljena poderati, krikovima grlo isparati, dlanove raskrvariti, suzama lokve tvoriti...Jer tako želim!
Ušuškati se u krilo prošlosti makar svi znamo da se u prošlosti ne živi, zaboli me i za to, ja danas grlim sjećanjem svojim jedan dan, samo jedan, jedincati dan i zato me pusti...
Danas me pusti...
Nema komentara:
Objavi komentar