Tko si ti,
djevojko?
U sjećanju mi
hodaš,
plešeš,
smijeh ti čujem
kao zvona Katedrale,
grlen,
visok,
obaraš me 
bokom,
kretnjom,
bića snagom...
Tko si ti,
djevojko?
Gledam te
prošlosti zrcalom,
lik je tvoj,
tvoje oko,
tvoja usna,
prsa tvoja,
ruka,
noga.
Glasom jakim
podsjetiš me,
odmah hitro
vidim tebe
kako lako
riječi sklapaš,
oštre,
grube,
cinične.
Pocrvenim učas,
k`o da meni,
opet,
srce slovom vrijeđaš!
Tko si ti,
djevojko?
Kose crne,
kao vali guste,
divlje,
poput tebe,
vatren pogled,
sve bi dala
da se dati imaš kome...
Tko si ti?
Znam te,
ali ipak...
Miris tvoj je,
sve je tvoje,
i taj stas,
i taj glas,
ali kao
blijeda sjena,
trag u pijesku,
morska pjena,
kako sada
da znam tko si?
Djevojka?
Žena? 
Ruina?
Oštećena,
izmoždena,
hrapava,
izbrazdana,
nijema...
Dok te gledam
kao sada,
ti si,
ipak,
nema greške,
al` te nema...
Gdje si se izgubila,
gdje posijala
svoju vatru,
svoju rijeku,
svoju lavu?
Jel` te vatra tvoja
sagorjela?
Jel` te rijeka
tebe same
naplavila?
Jel` te lava 
tvoga žića
progutala?
Tko si ti,
djevojko?
Nekad bila,
sad te nema,
tu si,
ipak,
ali privid,
obmana,
vila...
Nekad život,
danas smrt,
nekad osmijeh,
danas pogled tvrd,
nekad vatra,
danas mraz,
nekad želja,
danas bijeg,  
korito suho,
besplodno,
bezvodno...
Tko si ti,
djevojko?
Nekoć djeva,
živa,
žena,
sada samo moja,
makar blijeda,
uspomena...