Npr., ako mi ne lažemo, zašto nas uvijek šokira tuđa laž? Ili, ako mi ne krademo, zašto i od drugih ljudi očekujemo isto?
U emotivnim odnosima želimo zrcalnu sliku nas samih ili? Ja moram priznati da bih teško izišla na kraj s duplikatom sebe same, ALI taj duplikat bih jako dobro razumjela.
I poštovala radi vrlina koje bi mi nudio.
Ali, mi ljude upoznajemo preko naših očekivanja. Zaljubimo se u čovjeka, partnera, prijateljicu. Idealiziramo ljude ili, u mojem slučaju, bježimo od njih. Godinama, nakon niza razočaranja, radimo rezove i na koncu se, početkom 40-ih probudimo sami. bez muža, žene, djece, prijatelja. Upravo zato jer smo radili rezove. Nismo bili spremni na kompromise. A sada, u ovim godinama, umorni smo od rezova i non - stop drugima dajemo nove šanse da ne napravimo nanovo radikalan rez. Uvjeravamo sami sebe da je problem u nama: nizak nam je prag tolerancije, pa zašto ne možemo otrpjeti bezazlenu laž, mi smo krivi ako se od nas skriva istina jer smo pre - goropadni, nasilni, isključivi. Vučemo se po blatu umjetno stvorenih odnosa, a sve iz straha od samoće.
Zašto uvijek u čovjeku vidim ono što bih željela da u njemu jest?
Zašto tumaram svijetom tražeći savršeno skladnu drugu polovicu svoje duše i ne nalazim ju, a kad ju već ne nalazim onda se zadovoljavam svojim vlastitim umišljanjima i onime od čega stvaram ljude?
Ljudski s odnosi truli i lažni, prepuni riječi i rečenica i preuveličavanja te isticanja sebe kao "persone non - grate". Ljudi su narcisoidni, a ispod tog narcizma čuči strah od odbačenosti. Ego nas vodi i bacaka amo - tamo...
Međutim, ako uočavamo bijedu međuljudskih odnosa, zašto se onda ne baziramo samo na površnosti i ljepoti kurtoazije? Zašto ulazimo u dubioze i čačkamo po tuđoj duši i tuđem mozgu? Zašto sebi radimo rupu na rupi?
Zato što ne možemo vjerovati da su ljudi istinska govna!
Eto zato!
Fejk govna.
A nama eto, po defaultu, dolazi da u govnima tražimo dragi kamen. Uvjereni smo da u toj hrpetini dreka mora biti neke ljepote. Makar apstraktne. Makar nerealne. Ali ljepote koja je čuvana od pogleda svijeta samo za našu dušu.
Pa se u govno uvalimo do balčaka, kopamo, bušimo, tražimo i svaki grumenčić dreka prezentiramo kao nebrušeni dijamant.
Samima sebi.
Wtf, nisu nas voljeli. Ne vole nas. Neće nas voljeti.
Činjenično je stanje da je ljubav - koliko daš, toliko imaš. Ako nemaš što za dati, ne očekuj natrag brdo karamela.
Boli, da, jbg, život boli. Očekivanja bole. Srce kad je prezreno - boli. Sve boli. Ali, da nije bilo očekivanja - ništa ne bi boljelo.
Možda sam previše slaba konačno okriviti nekoga drugoga za sranja koja sam prošla. Uvijek krivim sebe.
Ja sam kriva jer sam očekivala.
Ali, nisam. I meni se obećavalo. I meni se mazalo oči. I meni se puštalo da povjerujem.
Onda isključivi krivac ne mogu biti samo ja i moja notorna glupost i emocionalna nezrelost.
Laž - temelj ljudskih međuodnosa.
Prikazati sebe u lažnom sjaju. Rukovati se uz lažni osmijeh. Pričati lažne priče o ljubavi. Ili prijateljstvu. Šaputati na jastuku ono što ona druga strana želi čuti.
Ne istinu. Nikada istinu.
Želiš vjerovati. Konačno, nekome u životu želiš jbn vjerovati. Potrebno ti je vjerovati jer nisi "Pale sam na svijetu". I on je izludio nakon cijelog dana tumaranja okolo sam samcat.
Ali ne - nema šanse.
I onda sjediš kao tuka, srce ti se raspada u milijun sitnih dijelova i opetovano se nazivaš guskom jer si - vjerovao - jer si mazohist - jer si budala!
A budala si jer, vraćamo se na početak, u ljudima želiš vidjeti svoju zrcalnu sliku.
Pa taman se pobili. Ali daješ ono što imaš dati i očekuješ to nazad....
A dobiješ - ne brdo karamela, nego brdo dreka...
