Duša mi za tobom
čezne,
glasom promuklim
zovem te danju,
jecanjem noću,
ne čuješ
krik moj,
sve i da hoću,
zarobljenik tama
svojih,
rob si noći
koje više ni ne brojih.
Srcem posežem ka tebi,
pipam da te taknem,
al' bedemi su tvoji
visoki i čvrsti,
da ih pomaknem
ne mogu sama,
a ti kao da
ni ne vidiš
da si zarobljenik,
da okružuje te,
da te slama,
prošlost tvoja,
pakla - Dama...
Duša moja
vapi,
moli,
"'Čuješ li me?",
preko hladna kamena,
unutar sebe
i tvojih zidina,
uho srca tvoga
da li čuje uzdah
kojim dozivam te
sred pustinje,
sred ništavila
tvojih sjena
obmana?
Srce dajem samo tebi,
nudim ti ga
usred grotla
tvojih jeza,
krvi svoje
da te grije
na dnu kotla
tvoga straha,
tvojeg jučer,
uzmi dah
od moga daha...
Tražim te,
krčim šume guste,
preko kamenja,
oštrih stijena
i sadašnjice puste,
gdje si,
dušo moje duše?
Izgubljen,
odbačen,
prezren...
Samim sobom -
zarobljen...
Pružam ruke,
maglu grlim
mjesto tebe,
u duboku tamu hrlim,
ne odustajem,
žurim,
k tebi
i na dno,
pa i dublje,
da te nađem,
da te taknem,
da se s tobom
sljubim...
Hoćeš li me ikad
čuti,
hoću li te ikad
naći,
hoće li se ikad
sastati naši
puti?