Prolaziš kroz mene,
hodaš mi kroz snove,
pamtim dodire tvoje
kao i usne hladne,
same ostale su moje,
očajne i gladne...
Krvlju pjevam pjesmu boli,
usamljene retke,
kao ona koja voli,
nema te više,
ni onoga što
naša ljubav bijaše,
dal` je bila uopće?
Sjenka sjene moje,
prašina i blato
ostalo je,
pometeno,
razasuto,
u zakutke zameteno,
vjerovala sam,
grijeh to moj je,
na autoputu
prema tebi ostavila
sve snove krojene udvoje...
Bolom divljim crtam riječi,
"u njima smisla nema" -
netko pametan će reći,
briga mene
za smisao i rimu
dok razdire me shvaćanje
da postojasmo samo u limbu
moje krivnje,
moga grijeha,
moje tuge,
moga smijeha,
moja želja bijaše,
hrana duši,
voda tijelu,
ritam žiću,
sastavio si me - cijelu...
Plovila s tobom
kroz snove svoje,
sanjala budna
najtoplije boje,
ljubila žarko,
podastrla poda te
tijelo ovo - samo tako
k`o da oduvijek se znamo,
prepoznala u tebi
slagalice svoje dio,
sjelo sve na mjesto
ti si pola mene - bio!
Jesam li sve
u glavi svojoj umislila,
od bolesne želje
tebe svojim iscrtala,
fiksaciju svoju
u tvoj lik pretočila,
maštu svoju
tobom zvala?
Nedostaje mi što smo bili,
nedostaje mi što sanjasmo,
ma i da laž bijaše
- nedostaje mi što smo htjeli!
Sjećanjima mojim hodaš,
dodirima kožu goriš,
usne moje ostavljaš
napol` suhe,
vječno gladne,
ostavljaš me kao svi
koji ostaviše
one koje jednoć
voljaše,
da pitaju se cijelu vječnost
je li ljubav ikad bila
il` je samo u ljubav
zaljubljenost svoj prah ostavila?
Nema komentara:
Objavi komentar