Napadnu me slike
iz prošlih vremena
dok tramvajem obilazim
stanice uspomena sjena.
Nikada vi, djeco,
nećete znati,
koliko gorčine
sa stanicom svakom
u mene može stati.
Prošlosti me stegle
sa tračnicama starim,
radi uspomena krika
cviležima krvarim.
Nikada ti, ćerce,
nećeš znati
koliko bola
u kosti ove može stati.
Zvukom starog grada
prolazim u bunilu cijela,
preplavila me
bujica straha nemila,
kopnim sada,
jučer živim
pa se mjesto drugih
cijela sama stidim.
Nikada ti, sinko,
nećeš znati
koliko rana na leđa moja
može stati.
Mirisima tjerana
okrećem se panično,
k'o da deja vu stvarnost moja
postade zvanično,
drugačije sve je,
a opet isto,
u šipražjima pokraj puta
srcima odbačenim mjesto.
Pusti priče,
prošlost to je,
samo načas
ruke moje
drhte, hladne, same,
ledenjakom straha
okovane,
samo na tren
srce preskočilo,
zaustavi otkucaje,
prestravljeno utihnulo,
samo moment
to je...
Pusti priče,
ćerce moje,
pute varke,
ludila i snijega,
ne izmisli ova zvjerka,
već te ceste
učiniše od stvora da
nastane sjenka...